Ovo je bio najgori session koji sam odigrao kod Marka!
Sam si je kriv za to, ljestvicu si je postavio jako visoko. Ali bombastičan uvod, koliko god bio šaljiv, zaslužuje i objašnjenje. TL;DR za ovaj osvrt bi bio: GM i igrači su bili sjajni za stolom; prep je bio očekivano kvalitetan; no nešto se zagubilo na putu kroz Toranj. Zakoračimo zajedno u Bijelu Pustinju (u nastavku će biti spoilera).
Mi smo Vodonoše. Mi smo samo Vodonoše.
Tko u opisu nije pročitao fantasy Mad Max: Fury Road nije pročitao opis. Za stolom nas je dočekalo pet likova, i znao sam da su oni svi tu sa svrhom i razlogom. Svaki je imao kratak opis tko je – taman dovoljan da nas postavi ne samo u kožu lika, nego i u svijet u kojem oni žive. Svaki od igrača je morao odgovoriti na ista četiri pitanja, čime smo uspostavili odnose među likovima, ali i ispričali ponešto o svijetu koji nas okružuje. Svakim odgovorom likovi su postajali sve više naši; grupa je dobivala povijest i koheziju; naš svijet je izrastao van postavljenih granica.
Nakon trideset i dvije godine petero Vodonoša je zakoračilo u Bijelu Pustinju, iz koje se niti jedan Vodonoša nije vratio. Ponovno smo gradili sada već naš svijet, odgovarajući na pitanja o putovanju kroz pustinju. U pustinji, nadohvat Tornja, naišli smo na prvu prepreku i dilemu – žrtvovati našu prijateljicu i suputnicu Plimu (u koju je moj lik bio zaljubljen) i pobjeći sa vodom i alatima; ili spasiti Plimu i izgubiti pola svega. Svega što bi nam moglo trebati da doslovno spasimo svijet.
Nakon trideset i dvije godine četvrto Vodonoša je zakoračilo u Toranj, u kojem niti jedan Vodonoša nije podbacio i voda je uvijek tekla. Toranj nas je brzo razdvoji i počeli smo se penjati i rješavati zagonetke koje su se vrtile u krug …
Prvo bi Kiša ušao u prostoriju i morao koristiti svoje vještine da uskladi glazbu prostorije. Zatim bi on dobio upute, a Toranj bi mu dopustio da razgovara sa Rijekom, koji je upute morao iskoristi da sigurno pređe kroz svoju prostoriju. Rijeka je postavljao zagonetke Slapu, koja je morala otkriti odgovor, i zatim pokazati put Vrelu bez da koristi određene riječi. Vrelo je morao nacrtati sliku Kiši, koji je morao pogoditi jednu riječ koja opisuje tu sliku.
Tri puta su naši Vodonoše morali nadogradit Toranj. Svaku pogrešku je Toranj kažnjavao bitkom protiv mrtvih ratnika, pripadnika drevnih kultura koje su poznavale ratovanje i ratovanjem proklele naše zemlje.
Uspjeli smo doći do zelenog raja punog vode na vrhu Tornja i dobili izbor – žrtvovat sebe i pustiti vode Tornja da teku dovoljno da naš narod preživi trideset i dvije godine, ili žrtvovat sve druge i pustiti vode Tornja da teku u neviđenom izobilju koje će obnoviti prirodu. Naše final je vidjelo prekrasnu i emotivnu raspravu, a završilo je teškom odlukom Slapa mlade majke koja je odlučila žrtvovat sve za nešto bolje. U epilogu smo se vratili na pitanja koje nam je DM postavio o dalekoj budućnosti u kojoj se naših Vodonoša ne sjeća niti jedan pjesmotvorac.
Zadnje pitanje, Da li se isplatilo?, je palo na moja ramena. Nema te knjige, serije, muzike … koja te može ovoliko staviti u prvi plan i napraviti nešto tvojim i nezaboravnim, moćnim jer je tvoje. Sjediti za tim stolom se apsolutno isplatilo, a našim Vodonošama? Da li se isplatila njihova žrtva, bol, tuga? To nije bitno, jer nikako drugačije nije moglo biti.
Ah, mediocre!
Gledajući u retrovizor, par stvari nije dobro ispalo.
Ne vjerujem da ću ovo napisati, ali bilo bi bolje sa više rekvizita. Par puta se spominjala pjesma koju smo čuli u pustinji i koja je bila napisana na zidu; bilo bi nam pun lakše da smo imali kopiju koju možemo čitati (bez da ju sami zapisujemo). Nekoliko soba je imalo natpise koji su isto sjajni kandidati za printane materijale.
Jedan od lajtmotiva svijeta je prošlost u kojoj je šest naroda ratovalo i uništilo svijet. Toranj nas je kažnjavao za neuspjeh u rješavanju zagonetki – borbom protiv zombija. Tematski bi bilo bolje da smo imali neprijatelje protiv kojih smo mogli izbjeći borbu ili ih pobijediti neagresivno. To bi nam otvorilo mogućnost da pokažemo da je naš narod naučio lekcije prošlosti.
Ali najgora pogreška koja se potkrala našem DMu je railroading. Tokom glavnog dijela avanture nismo imali nikakvog utjecaja na radnju, nikakvog izbora …i točno se vidi što se dogodilo. DM se prijavio za finale i imao rok. U jednom trenutku je inspiracija rekla – hajde da napravim puzzle box dungeon, i stvari su pobjegle kontroli. Na papiru je ovo sjajan setup i zabavna izvedba zagonetki; dok je u praksi ovo sjajan setup i izvedba kojoj treba nekoliko revizija da se slože teme i scenografija i da se oni otvore igri i igračima.