Igrali smo neki od novijih D&D-ova, 3 ili 3.5. Odnosno, ja sam se uvalio frendovima na nekoliko sessiona jer mi je nedostajalo igrati nešto, do granice bilo što. Ja sam umirao od dosade nakon prvog Inicijativu molim jer mi se nije dalo… U jednom trenutku sam iz polu-očaja počeo brojati mrtve i smetati suigračima zato da dobijem veći broj. Tu negdje me podsjetilo da je stvarno ne volim igrati RPGove koji su izgovori za cjelovečernje borbe sa pravilima koja podržavaju cjelovečernje borbe.
Zezali smo se i smetali si međusobno, smijeh i sve, nula nicey-meany ponašanja. Ali to je trenutak u kojem sam shvatio da to stvarno nije za mene, i da je no gaming bolje od any gaming.
Upravo sam se sjetio da je to u stvari bila predzadnja stepenica. Nedugo nakon toga sam nagovorio svoju staru VtM ekipu da idemo igrati ovu novotariju Exalted! Priča kako jedan DragonBlooded sa jednim charmom dođe to TPK-a, a u grupi sword princess & kung-fu sifu zaslužuje malo više. TL;DR je da sam raskrstio sa bullshit sustavima zaljubljenim u jedan podsustav svojih pravila.