ODG je 112 i igramo Masks: A New Generation, Powered by the Apocalypse (PbtA) igru koja se bavi adolescentnim superherojima, njihovim životima dok odrastaju u punopravne superheroje. Za stolom su uglavnom neki stari klinci; sa dvojicom sam igrao samo na nedavnim ODGovima, treći suigrač i voditelj su mi poznatiji i jako dragi suigrači. Sjeli smo, navukli maske i vrlo brzo stvorili Neke nove klince.

StripArt

Izdavač Masksa je Magpie Games, poznat po sjajnim Powered by the Apocalypse igrama; ne samo po sjajnim žanrovima koje obrađuju, nego i po jako zanimljivim prilagodbama pravila. Već na prvu Masks zanimljivo i pametno ulazi u svoj (pod)žanr teen superheroja. 

Emulacija super moći je napravljena funkcionalno, jer nije primarni cilj ove igre. Super moći su stvar dogovora i koriste se u opisima rezolucije poteza, osim kada lik odabere neke dodatne sposobnosti koje ga definiraju. Ali većina moći je narativna i u službi dekoracije. Pristup koji su prethodno koristili u sjajnoj urban fantasy igri Urban Shadows.

U pravilima su mi puno zanimljiviji, i igrački jači, bili atributi (Možda se krivo sjećam kako se zovu) i stanja (Možda se krivo sjećam kako se zovu 2: Zaboravitelj se vraća!). 

Atributi su skup opisa super-junačkih elemenata, npr. Freak, Superior, Saviour, itd. Oni ne predstavljaju stvarne karakteristike lika kakav on faktički je, nego predstavljaju kako pojedini lik vidi sam sebe. Mijenjaju se, idu gore i dolje. Sve do trenutka odrastanja, kada se više ne mijenjanju. Oduševilo me koliko nešto toliko jednostavno i maleno, podupire osnovnu temu igre – promjenu i odrastanje.

Stanja likovi dobivaju (uglavnom) neuspjehom na kockama. Predstavljaju privremene unutarnje probleme lika, koje situacije potenciraju. Ima ih nekoliko (prestrašen, nesiguran, itd.) i dok ih lik ignorira – daju mu mehaničke penale na neku grupu poteza. Još jedno prekrasno rješenje koje ističe što je u igri stvarno važno. 

Scenarist i ilustrator

Masks mi je vodio isti GM kao i Pasión de las Pasiones, i moram istaknuti jako dobro strukturiranje u obje odigrane igre. U obje partije smo imali istu strukturu:

1. Uvod u pravila i samu igru.
2. Izrada likova.
3. Prvi čin koji ujedno funkcionira i kao jako kratka partija. Što je bitno za ovaj ti igara jer imamo priliku odraditi poteze koji se igraju samo na početku ili kraju partije.
4. Drugi čin koji funkcionira kao druga partija.
5. Finale.

Jako mi se sviđa ta formula jer lijepo prikazuje ideju same igre, odnosno kako je zamišljeno da se igra u svom punom opsegu. Sličnu tehniku sam igrao u Escape from Mos Shuuta, službenoj uvodnoj avanturi za Star Wars: Edge of the Empire, gdje likovi imaju napredovanje sredinom avanture. Tehnika je jednostavna i zahvalna kao dio one-shot avanture, i svakako bih preporučio da se više koristi (uključujući i meni koji uporno zaboravljam na nju).

Uz to je GM pazio na terminologiju unutar igre. U Pasión nas je pitao što kamera vidi, dok nas je u Klincima pitao što vidimo u panelu, što piše u oblačiću teksta. Jednostavna, a pretpostavljam njemu mentalno zahtjevna tehnika, koja nas je dobro podsjećala na žanr i medije koji igramo.

Sam uvod u Masks i naš Neo Zagreb je bio brz, evokativan i informativan. Da je ovo bila serija vidjeli bi prekrasnu montažu TV spikera od Jugoslavenske radiotelevizije, preko Radiotelevizije Zagreb, do Hrvatske radiotelevizije. Možda u stilu TV kalendara. Ton je bio lagan, sa težinom i ozbiljnošću u pozadini. Šaljivost na razini materijala koji igramo, lijepo prilagođena našim prostorima i kulturnim aspektima (jugoslavenski superheroj Jugoplastičar zaslužuje barem jednu epizodu svog stripa!).

Cijeli stol je nalegao u kreiranje likova baš kako je trebalo. Ideje su frcale, jer kako ne bi u igri koja potiče ljudsku kreativnost. Ali moram istaknuti da smo svi međusobno surađivali i uključivali svoje likove; provjeravali sa suigračima da li su im naše ideje OK; i postavljali granice. Dio stvaranja likova je odgovaranje na unaprijed postavljena pitanja, moje prvo je bilo sa kim se moj lik ispuhuje. Pitao sam igrača Jelene Spokojnice (poznate i pod njezinim super-junačkim imenom – Osmrtnica) da i bi bila moja BFF. On se prvo nećkao. Predložio sam mu da su naši likovi dobre frendice iz osnovnjaka, i da joj ja pomažem nositi se sa njezinim super moćima (i kako). Konačno je igrač pristao, ali sa svojim uvjetom – samo ako nitko ne zna da su Tea i Jelena BFFs! 

Konačno smo završili sa likovima, i panično sam pogledao na sat. Bio sam uvjeren da nam je ostalo možda dva sata za samu igru. Uvod i postavljanje likova putem pitanja na koje smo morali odgovoriti nam je već dao toliko priče, toliko nas je angažirao, da sam bio siguran da smo dobro zabrazdili i pretjerali. Ali sat je rekao da je tek prošlo 20:00h.

Errata corrige

Tokom igre sam imao problema sa aktiviranjem super moći svog lika, uspio sam tek u zadnjoj akciji koju sam napravio u partiji. Da budem jasan, ne krivim nikog; razlog leži u malo nerazumijevanje pravila, više u lošim rezultatima kocaka. Kao pravi superjunak poslije bitke bih napravio dvije stvari drugačije. 

Masks i slične igre su jak zahvalne za slanje sažetih pravila i playbookova prije partije. Radi se o malo teksta sa kojim se igrači mogu upoznati dan ili dva ranije, i doći pripremljeni za odabire likova, možda postaviti pitanja oko nejasnih pravila. Još jednom, meni u ovoj situaciji ne bi pomoglo, jer sam loše shvatio interakciju mehanika svog lika, i svejedno bih bio u nezavidnoj poziciji tokom igre – jednostavno je stvar osobnosti i pristupa pravilima. 

Druga stvar, boljka od koje i sam patim, a pomogla bi mom liku je zadržavanje pažnje. Jako često se u PbtA/FitD/i sl. igrama pažnja prebacuje sa lika na lik nakon jednog bacanja kocaka/jedne radnje/jednog nečeg. Ali te su igra u pravilu mehanički brže, i njihov pristup igranju to u stvari ne traže. One vole da se igraču i liku posveti malo više pažnje, nekoliko povezanih bacanja kocaka, i onda pauza i prebacivanje pozornosti. Što bi pomoglo u mojoj situaciji gdje je moj lik imao moći koje je mogao koristiti tek kada se (mehanički) napuni, pa sam ja uglavnom nešto korisno radio svaki drugi put kad sam bio na redu.

Jako bih naglasio da su ovo sve pozitivne kritike nakon stvari. Vidio sam da se MC trudi da svi imamo priliku aktivirati svoje posebne moći. 

Neozagrebački superklinci

Sjedili smo, često stajali od uzbuđenja, i složili četiri divna lika. Žao mi je što nismo snimali rađenje likova. Toliko prekrasnih didaskalija zašto je netko nešto odabrao, toliko pozitivnih provjera da li je nešto u redu suigraču, toliko ispreplitanja likova i međusobnih prijedloga … 

Atmosfera i suradnja rađenja likova se prirodno prelila u samo igru. Lijepo smo se prelijevali iz akcije u neakcijske scene. Cijelu večer su obilježili igra koju je vodio razgovor i briga za suigrače i njihove likove. Tu večer smo igrali srž PbtA pristupa igrama. Mislim da nitko za stolom večer nije završio sa željom da se ovi klinci ponovo okupe.