Neformalno organizirani Ljetni retrovizor je spojio novu četvorku u Talijanskom paviljonu. Ovaj osvrt se oslanja na prethodno napisano: originalnu ponudu Talijanskog paviljona i osvrt na njega.
Here be spoilers.
Važnost domaće zadaće
Ova ekipa je napravila zadaću bolje i sjetili su se osnovnih moći većine sfera koje su im likovi imali. Što je znantno ubrzalo partiju i jako ih rano usmjerilo u neobičnost događaja. Čako su i generalnu neobičnost počali brže ispipkavat.
Zaniljivo je bilo vidjeti koliko se slično igralo u smislu reakcija i smjera. Ali i koliko su sitne odluke drastično utjecala na ishod. Od samog odabira Tradicija koje je dovelo do toga da smo imali PCa zaljubljenog u Nausikaju. Do spontanog uzimanja papira sa kuhinjskog pulta. Zanimljivog skoro pa ignoriranja prvog NPCa sa kojim su imali priliku razgovarat.
Atmosfera
Ali možda i najveći utjecaj na partiju je donijela muzika. Igrali smo u privatnosti stana, i mogao sam puštati muziku. Jedna od ranih ideja je bila složiti soundtrack za partiju, a on bi se sastojao samo od obrada poznatih stvari. I time sam htio natuknut da ova grupa magova nije u Kanzasu. Nisam ga nikad složio jer sam znao da će se igrat u Mačku. I onda trenutak sinoćnje opresije – obrada Can’t Get You Out Of My Head se vrtila sve dok se nisu vratili u stvarnost. Ne mogu zamisliti bolju muzičku podlogu, bolju potporu temi opsjednutosti i raspadanju, zapetosti u situaciji od tog upornog ponavljanja pjesme negdje u pozadini igračke svijesti.
Kada je prvi lik pobjegao iz zatočeništva prebacio sam se na Trickya Hell is ‘Round the Corner koju sam isto ostavio na beskonačnom ponavljanju. Ta je pjesma istina ove partije jer je i ona bio velika inspiracija za događanja. On je izgubio kćer, i u jednom intervjuu je rekao:
It feels like I’m in a world that doesn’t exist, knowing nothing will ever be the same again. No words or text can really explain, my soul feels empty.
Tricky
Sve je važno
Sve je važno u Talijanskom paviljonu. Od nespomenutih referenci:
Slike likova koje se nalaze uz likove su slike likova serije Legion. Serije koja bi trebala biti na must watch listama, a bavi se temama šizofrenije, stvarnosti i zbilje, konfliktom dva(?) maga uma.
Nausikaja, tragično izgubljena kćer je ime dobila po hrvatskom filmu istog imena, a nmjezin otac je muška transkripcija jednog od likova iz fima Marije Slajner.
U pitchu su mjesto i vrijeme na kraju opisa, jer ništa nije kako treba biti.
Kada ne ide dalje
Na Discordu ODGa se bacilo par kratkih crtica, ovo su moje o ljetnoj ekipi, ovdje sa spoilerima.
Ante, Akashayana
Igrač koji je najgore prošao tokom partije. Odgovori na pitanja su mu bili u kategoriji budalo meet šamar. Jednostavno savršeni. Pričao je o tome kako se zaljubio u Nausikaju, ali u zanosu kraja u kojem su oni saznali da je ona poginula i pokrenula lanac događaja koji ih je doveo ovdje ga nisam stisnuo u tom smjeru. GM fail najgore vrste, koji će me proganjati godinama.
Jana, Cult of Ectasy
Igrala ju je moja gaming wife za koju sam se od nultog dana pripreme malo nadao da će igrati Paviljon, jer je ovo tip sessiona koji nas dvoje kao igrači obožavamo. Bio sam malo tužan kada se nije prijavila na taj ODG. Bio sam jako sretan kad se javila za reprizu. Tokom partije sam ju opet zapostavio u strahu da će mi pojest sav spotlight, jer se zanesem kada igram sa njom.
U jednom trenutku je iskorisitla kontrolu nad vremenom pogleda što se maloprije dogodilo je bio bonbon, i kao da je pisan za naša igranja. Pričati unazad od trenutka u kojem ih Mario uvlači u sebe, metak koji se vraća u Sybilin pištolj … prekrasno.
Bile, Virtual Adept
Prekrasno igran lik i želim reći da mi je MVP bio i onda skreneš u Trnje i izađeš na Trnskom … , ali nije. U klasično sjajno igranom liku mi je najdraži trenutak bio nakon jedan trenutak tišine. Ante ga napucava dopaminom ne bi li poletio i probudio se. Sada budnom Bileu dajem novi opis scene i prebacujemse na ostatak ekipe da malo kuha, A on (igrač, ne lik) sjedio u trenutku samoće i tišine, zatvoren u svom umu – i panično razmišljao kuda dalje, jer niti jedna opcija nije bila dobra.
Sybil, Euthanatos
Ne znam pola stvari koje je napravila tokom večeri. Ali … likovi su pobjegli iz uma svog mentora. Situacija je teška i na licima igrača gledam onu slatku paniku koju svaki GM priželjkuje: ne znaju što napraviti ne zato što nemaju opcija ili ideja – nego zato što ne žele krenuti niti u jednom smjeru jer je svaki doabir težak. Znali su da se svijet raspada i da nemaju puno vremena. Od svih likova te večeri njezin je bio najprikladniji za pitati: što radiš?
A ona je u dahu prišla svom mentoru. Zagrlila ga. Na sljepoočnicu prislonila pištolj. Povukla okidač.
To je scena koja je zatvorila ovu partiju; nježna, teška, okrutna, neophodna … a spakirana u tridesetak sekundi igre.