Skip to main content

System Sunday: Describe a cool part of a system that you love

· One min read

Jučer sam škicnuo pitanje i vrlo brzo sam došao do jedne od dvije mehanike. Dok tipkam se još u jel ne mogu odlučiti koja će biti The One.

Prvo sam se sjetio kako u Daniel Baynov Wushu nema napredovanja. U toj igri se dodijeli nešto kocaka u deskriptivni skill (npr. Hot shot pilot). U nekim trenucima možeš mijenjati skillove, ali to radiš prebacivanjem iz postojećih (npr. sve kocke iz HSP prebaciš u Mystic swordsman).

Ali  mislim da mi je jedna od najdražih mehanika osnova Fate sustava koja traži od dizajnera igre ili grupe da definiraju što se rola. Da li će to biti neki popis vještina (pucanje, jahanje, i sl.) , klasičnih atributa (snaga, inteligencija, i sl.), ili opisi kako lik nešto radi (brzo, oprezno, i sl.). Tim činom smo usmjerili igru, ali mislim i da smo rekli puno o svijetu u kojem se nalazimo.

How would you get more people playing RPGs?

· One min read

Ja nikako. Meni je bad gnjaviti prijatelje koji ne gejmaju da probaju.

Ali mislim da danas svi znamo kako se dođe do većeg broja igrača. Popularizacija kroz medije. Od prikazivanja D&Da u Stranger Things, kroz mase dobrih streamova i APova, do igara koje će zaintrigirati nekoga tko nema pojma (vidi Avatar Kickstarter koji je privukao tonu ljudi koji su backali nešto što je Avatar).

Why will they like this game?

· One min read

Volim misliti da je odgovor jednostavan. Prve igre miim da trebaju biti jasne u smislu pravila i što možeš. Zato mi se za to čine dobro te PbtAste igre. Pa je onda i odgovor da -  svijet će im se igre birane za početnike, u žanru koji vole i poznaju.

Where would you host a first game?

· One min read

Ne znam ali moralo bi biti ugodno i privatno. Mislim da bi bilo fora odigrati prvi session u nekoj kolibi, sa vatrom i kaminom, na velikom stolu punom igračko—prehrambenih artikala. Dok vani šišti prvi vjetar mlade jeseni.

Kazivatelji vrana - kratka Dungeon World kampanja

· 5 min read

Završili smo mini kampanju Dungeon Worlda, i ne mogu je se otresti. Ovo su neke misli, koje će biti kaotične i možda teško čitljive, ali tu su da mi izađu iz glave. Ovaj tekst je prvenstveno hvalospjev pristupu - igraj da saznaš što će se dogoditi.

In taberna quando sumus​

Ova mini kampanja ima nekoliko početaka. Počela je na #ODG21 jer se Daniel razbolio, pa sam ja uletio voditi njegovu Penumbru - prvi put da sam vodio Dungeon World. Počela je na svakom idućem Dungeon Worldu koji sam vodio 2019. Počela je je na Discord kanalu One Druge Grupe nekim nasumičnim komentarom, i odjednom smo dogovarali kampanju.

Počeli smo kako treba početi dobar fantasy - u krčmi. Ulogu krčme je preuzeo grupni chat i prava krčma zvana Crni mačak. Malo dopisno, malo zajedno za stolom smo dogovarali bitne stvari - što želimo od igre, kako svijet izgleda ... u kratko temelje. Nekako smo se lako našli sa idejama:

  • Slavenska mitologija i animizam će biti religija našeg svijeta; na kraju smo jednostavnosti radi koristili izvorna imena božanstava.
  • Likovi se poznaju i pripadaju nekakvoj organizaciji; odnosno nisu nedefinirani avanturisti, koji traže nešto. Oni su ljudi, članovi zajednice, pripadaju.
  • Magija i nadnaravno je nedorečeno prisutna - nismo sigurni da li je to magija, ili primitivno viđenje stvari. Ozbiljnost i realizam svijeta; 13. ratnik sa magijom; vizuali su serije Vikinzi, Lost Kingdom, Game of Thrones, Hrvatski kraljevi.

Meni se u glavi vrtila ideja malo pomaknute kozmologije, malo drugačijeg društvenog uređenja ... dok me nije obuzeo vizual kvadra kojem jedan kut opisuje trokut. Četri i tri. Sjetilo me na loše nacrtanu kuću i kako se kod nas kaže da žena drži tri kuta kuće. Skicirao sam ideju da su glavne religijske figure ta dva oblika utjelovljena u miks duhovno-svjetske vlasti. Četri žene koje predstavljaju četri ženska aspekta - djevojčica, djevojka, žena i starica. Dok su tri muškarca bila standardna  tri muška aspekta - dječak, muškarac i starac. Žene čuvaju dom, muškarci šeću njihovim područjem - oni su stara struktura vlasti i svjetovne i duhovne; dok sa strane postoji tipična plemićka podjela koja je samo svjetovna, i manje važna. Muškarci i žene, koji su postali Majke i Očevi su tradicija, zakonodavstvo, prvi i najvažniji u našim plemenima. Jako brzo mi se i stvorila ideja tog neuobičajenog ubačenog četvrtog aspekta, da je to Majka koja je negdje između žene i muškarca, ni djevojčica ni žena, i da je ona malo u oba svijeta; ona šeće svijetom kao Otac.

Iz toga smo izvukli da su naši protagonisti djeca Majki; djeca koja nekako završe kod njih. Ponekad dođu. Ponekad ih Majke uzmu od obitelji. Ponekada ih nađu. Ponekad ih obitelji poklone Majkama. Njihova su djeca i njihovi izaslanici koje šalju da smiruju probleme, razrješe svađe, u kratko - da utječu na svijet. Ili kako je Morana lijepo sročila:

Majke, braća i sestre. Ne spaja ih krv, već znak pletera i spone zajedničkih sjećanja. Majke koje svoju djecu niti su nosile pod srcem niti poznaju porađajne muke, ali su svoju djecu hranile, oblačile, učile, milovale i kudile.

Tako smo i saznali da se zovu Pleteronoše, da imaju tetovaže, da su dobro prihvaćeni u društvu i da u pravilu za njih uvijek ima smještaj i hrane na stolu (jer su cijenjeni u našem društvu).

Dok sve ovo pišem se malo osjećam kao da sam u nekoj dobroj priči o putovanju kroz vrijeme. Toliko malih detalja koji su stvorili našu igru, našu stvarnost; su nastajali kroz igru, da više ni sam ne znam kada, tko i zašto je nešto bilo bitno. Toliko sitnica čak nije ni došlo do igrača jer nije bilo bitno za igru, ali opet je u reakcijama i vinjetama koje sam im nudio i gledao da li će poći u tom smjeru, ili ih zanima nešto drugo. Malo prije napisan citat je bio odgovor naše barbarice Morane (op. a. barbarima se postavlja pitanje na početku sessiona): Morana će vam ispričati o svojoj prvoj ljubavi tamo daleko. Kako se ta ljubav zvala, kako su se zaljubili, i kako su se rastali.

Iz tog odgovora, jedno četri partije u kampanji, sam ja saznao da niti jedna Majka nikada nije nosila i iznjela dijete. Što je bilo bitno kasnije kada se barbarica odlučila simbolički vratiti u društvo iz kojeg je potekla, i pristupiti ritualu u kojem djevojke postaju žene. Tada je vidjela da postojeće Majke vode novu Majku u pećinu iz koje su izašle djevojke - na neki tajni ritual koji nikada nismo istražili, ali je u mojoj glavi imao veze sa tim. I to bi bilo kasnije, na epilogu kada je baš ta Morana mogla odabrati i sama postati Majka.

Mislim da smo se našli negdje oko polovice kampanje. Igrali smo sporije nego što sam ja navikao do tada jer zadnjih nekoliko godina uglavnom vodim na ODG-u, odnosno vodim one-shot igre koje završavaju najkasnije u 23:00. Svi smo istraživali kako točno funkcionira Dungeon World kao igra. Igrači su tražili svoje likove, i poslagivali odnose među njima.

Izgubljeni u šumi​

Ne likovi, ja. Tu negdje se osjetila snaga Dungeon Worlda, odnosno PbtA igara koje konstantno traže pitanja i odgovore od svih igrača. A čim svi imaju pravo odgovarati, priprema u klasičnom smislu nema šanse preživjeti susret sa likovima. Čak i stvari koje su bile pripremljene su morale poslužiti kao ideja, inspiracija za odgovore koje ja moram ponuditi kada me se pita.

Fokus druge polovice kampanje je nastao iz brzinskog odgovora, smišljenog na licu mjesta da malo začini neki opis. Dugo je trebao pokazati put prema negativcu kojeg jednostavno nisu zagrizli, i nije ih zanimao. I tako se rodila Crvena Vrana - lik kojeg ćemo negdje u predzadnjem sessionu uopće definirati jer do tada je živio u nekoliko verzija sebe. Lik koji će izazvati najviše stezanja grla i suza u kampanji.

Ten Candles na ODGu

· 2 min read

Sinoć sam sudjelovao u jednom od najboljih RPG sessiona mog života.

Igrali smo Ten Candles, horor igru dizajniranu da traje točno i samo jedan session. Dizajn igre iznimno dobro demonstrira koliko pravila utječu na RPG, koliko su važna, i koliko oblikuju našu dijeljenu priču. Kao igračima brzo smo shvatili da pravo da ispričamo što se dogodilo (nakon uspjeha na kockicama) ima jako velik spektar jer se ne odnosi na samo na klasičan da-ne odgovor da li je lik uspio napraviti nešto. A vrlo brzo smo i shvatili, i koristili, da nam to pravo daje i mogućnost da uvodimo detalje koji likovima otežavaju živote.

Ali to vam još nije reklo ništa o tome zašto je taj session bio toliko dobar. I ja vam to ne mogu prenijeti. Jako važan dio sinoćnjeg iskustva je u dizajnu pravila - eksplicitinim dopuštenjima koja imamo prema svijetu; nezaustavljivi prijenos kockica, ili moći(?) iz igračke zalihe u GM-ovu; svijećice koje se gase i označavaju kako kraj scene, tako i neminovan kraj. Ali još važniji dio smo mi za stolom koji smo mogli napraviti od ove igre što smo htjeli, a bilo je toliko lako pustiti Ten Candles da nas uzme za ruke i šapuće slatke, nedužne strahote u uho...

Možda najbolji trenutak sessiona i ne smijem podijeliti sa vama (op. River Song: Spoilers!). Ali Ten Candles je sa tako malo, napravio toliko puno da ga ne mogu ne preporučiti. Ovo je igra koju morate odigrati barem jednom. Svatko od vas zaslužuje vratiti se doma nakon sessiona, pun uzbuđenja od kojeg ne možeš zaspati.

Laku noć.

Jeb, my man.