Skip to main content

4 posts tagged with "Kazivatelji vrana"

View all tags

Classic Campaign

· One min read

Talking about a classic campaign for RPG a Day 2024 is pretty hard - not that I haven't played any of them, I have barely seen any. Once I flipped through a fe Dragonlance adventures, and I've seen new The Enemy Within on a shelf for a minute.

So I need to turn and talk about a Dungeon World homebrew campaign called Crow tellers. Although I'd love to recall it for you, I'll do my best not to. What made it into a classic campaign was how all the pieces fit.

We started with a session zero that set the tone, direction, and expectations beautifully. It took a little while, but the players got into the fake-Slavic world and their character beautifully. Together we weaved a low magic setting without sacrificing anything of Dungeon World. And then around midpoint decision were made and we all starte running to a two session campaign finale I will never forget.

The takeaway is: session zero it. Then make it personal. And finally, put pressure on them. If you all mix up those ingredients - magic will happen.

Osvrt na Vrata vilinska

· 9 min read

Nisam siguran koliko često voditelji bace osvrt i retrospektivu na svoje ODG partije. Možda bi trebali češće ... u svakom slučaju evo mojeg osvrta na sinoć odvođena Vrata vilinska. Proći ću kroz cijeli proces od prve ideje, razrade, pa do igranja.

Prva inspiracija za temu mitova i legendi mi je bila arturijana. Razmišljao sam uzeti neki dio arturijanskog legendarija, malo ga promijeniti i ubaciti u neku daleku budućnost. Ipak je Arthur kralj negdašnji i kralj budući. Razmišljao sam o nekoliko ideja kako dobiti vitezove u svemiru. Na kraju sam se predomislio jer je već bila prjavljena jedna anglocentrična partija - Otpor.

Inspiraciju sam potražio u slavenskoj mitologiji koju ionako jako volim, a nije mi drago da je zapostavljena u igrama. Za aurturianu sam planirao probati Ironsworn: Starforged koji je de facto drugo izdanje Ironsworna, pa sam se za fantastiku lako prebacio na Ironsworn. Ironsworn je jako lijepa igra koju bih preporučio svakom tko voli low fantasy, a i zahvalan je za vođenje one shotova. Koristi se varijacija Powered by the Apocalypse sustava poteza, ali bez zadane težine koju treba prebaciti. Ne bih ulazio u opis igre, besplatna je i osnove su sadržane u tek nekoliko stranica jako čitljivog teksta.

Svijet radnje nije toliko bitan, ali srećom imam svoj faux-slav koji sam već nekoliko puta koristio i koji ima jednostavne postavke zašto su likovi na okupu i surađuju. Niti u njega ne bih ulazio u neku dubinu, ako vas zanima bacite oko na tekst o Kazivateljima vrana.

Draga prijateljica, igračice, i voditeljica najduhovitijih igra ODGa mi je nedavno skrenula pažnju da jako volim i (pre)često koristim vještice. Što je istina, ali samo zato jer su vještice cool i zahvalne za zanimljive preokrete u prezentaciji. Inata radi sam odlučio ne ići u tom smjeru, i vile su bile očit odabir. za temelj priče sam zagrabio inspiraciju iz tipičnih pirča o interakciji vila sa smrtnicima, njihovim brakovima i ljubavima. Sam naslov je igra na naslov knjige akademika Radoslava Katičića - Vilinska vrata, i dalje tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine u kojoj se i nalazi esej Vilinska vrata. Esej je vrelo ideja i inspiracija, i lagano može poslužiti za razradu kampanje.

Početak nije bio problem - vile uvijek otimaju nekoga, pa zašto ne bi uzela mladića? Očito je on kriv, kaže tako svjedočanstvo njegovih prijatelja. Cilj je jasan - spasiti Jurana.

Nakon toga je bilo sam opitanje razrade. Ja često, a tako i ovaj put, počenm od opisa igre, a razradu ostavim za kasnije. Uhvatio sam se knjige i ponovio esej o Vilinskim vratima. Tražio sam tematski zanimljive elemnte za iskoristiti.

Naći pravu igru nije problem

Znao sam da želim iskoristiti Ironsworn mehaniku za putovanje do cilja - vrata do vilinskih dveri. Na ODG se ipak dolazi isprobati neki sustav, a ova zanimljiva mehanika pokazuje kako se rade dugotrajne radnje. jednostavno se prai napredak, odnosno seriju izvođenja poteza koji pune napredak do cilja. Nakon svakog poteza likovi dolaze na neku lokaciju. Konačno, kada igrači odluče, odigrava se potez kojim se završava putovanje - što znači da ono može biti neuspješno. To mi je omogućilo da imam vremensko ograničenje i stvorim pritisak van fiktivnog svijeta - u 22.30 smo gotovi, ako niste stigli Juran će zauvijek biti izgubljen.

Razrada ideje i tema

Znao sam i da želim stvarati atmosferu prelaska negdje drugo, izlaska iz ljudskog, i ulaska u mistično. Tu temu i osjećaj sam razradio kroz unaprijed stvorene lokacije na koje sam znao da će doći. Da su igrači odlučili putovati duže lako bih improvizirao dodatne lokacije. Napravio sam tri lokacije, jer se u pjesmi koja je temelj ove priče javljaju troja vrata vilisnkih dveri.

Ali krenimo od početka, a počeli smo pričanjem priče o bijeloj majci koja živi na vrhu drva života, i svake godine simbolično ženi svoju kćer za svog sina. To je najvjerojatnije najstariji oblik priče, koji je kasnije izmjenjen u vile.

Igru počinjemo u selu na planini. Selo nema ime, jer je malo, beznačajno; ali i zato što onda to može biti bilo koje selo, bilo gdje. Vješta žena Vjera dovodi troje pleteronoša da spase Jurana. Tamo upoznaju šutljivog i zatvorenog oca Zorana (Juran i Zoran su oblici imena Juraj); malo izravniju majku Moru (imenovanu  po Morani, da zvuči hladno kao i malo zlosutno); i zaručnicu Dragu koja je draga i izravna.

Uvodna scena je važna jer postavlja ton ostatku igre. Do dana prije partije sam planirao početi u nekakvoj akciji - jedan od likova leži na tlu, nečija čizma mu je na licu, nekoga nosi divlja rijeka ... Odlučio sam se na mirnu scenu jer priče o vilama jednostavno na počinju tako. Imaju polagan uvod koji vodi u neobičnost. zato smo počeli u selu.

Kad smo već u sporoj sceni koja uspostavlja stvari trebalo ju je iskoristiti. U razgovorima sa stanovnicima sela se saznaje dosta stvari koje upućuju da ima više istine nego što se izgovara. A to mi je pružilo i priliku da odradimo nekoliko poteza, da se naviknemo i naučimo osnovnim mehanikama. Najdraži dio scene mi je bio kada Bura (lik) ispituje oca koji joj se počeo otvarati i upita ga da li je ta vila Juranova majka (spoiler: je) - i spektakularno ne uspije izvući istinu. Među najdražim elementima igara uloga su mi trenutci koji mogu zaokrenuti tok igre na glavačke. Konačno likovi kreću prema vrhu planine Olujniku, jer tamo žive vile.

Prva postaja puta nalazi se blizu planinskog sela iz kojeg su krenuli. Ona je banalna, u potpunosti realna i svjetovna. Nailaze na mali stan (kuću) u planini, starca i djeda koji je pastir i ima malo stado koza. Djed se brine o svom unuku koji nema roditelje. Unuk se danas nije vratio sa ispaše, a šumom vreba stari vuk. Tu se provlači nekoliko motiva koje smo uspostavili u uvodnoj sceni u selu. Juranov otac je isto pasti i ima stado koza. Kao i djed (koji je očinska figura unuku) izgubio je svog sina. Obojica imaju vanjsku prijetnju u obliku vile otmičarke, odnosno vuka samotnjaka. Pastiri su zato da mogu spomenuti kozliće i time možda nekoga podsjetiti na priču Vuk i sedam kozlića. Djed gradi zamku za vuka - ogradu u obliku jednostavnog labirinta. Njegov unuk se zarobio u istu takvu ogradu. Ali i ograda je bitan simbol, jer ona ograđuje nešto važno. Od ograde nastaje grad - a vile su u ograđenom gradu.

Druga pripremljena postaja uvodi mistično. Usred šume nalazi se ogroman, drevan hrast. Nepoznata nepogoda je u njemu napravila prolaz (vrata) širok da dva čovjeka rame uz rame mogu proći kroz njega. Netko je rub ukrasio kamenjem koje je uraslo u drvo (da spojimo prirodu i civilizaciju, mistično i stvarno). Oko hrasta je prsten maslačaka (sunce, a mitološka bijela majka koja kasnije postaje vila je sunce). Unutar hrasta spava mladić čija je svrha potencijal razdora. njega su vile izbacile iz svojih dveri. Ovisno o razvoju događaja on želi osvetu vilama, ali možda i izda likove da ga vile prime nazad. On je opasan i predstavlja mladiće koji se igraju sa silama koje ne razumiju - baš kao Juran i njegovo društvo iz sela. Simbolički, likovi dobivaju vodiča koji ih vodi u svijet mistike.

Treća i zadnja postaja su vilinske dveri. Do njih vode treća vrata. Ona su most od naizgled nakupljenog drva preko divlje rijeke. Voda juri preko njega i stvara srebrni (mjesečev) trag u vodi. Most je konačan prelaz u svijet vila. Nakon mosta sam prestao opisivati stvari, jer vilinsko je nestvarno. A nakon mosta koji možda ne želi da smrtni ljudi uđu ulazimo u završnicu ...

Kako se igralo?

Meni je bilo jako ugodno voditi. Imao sam OK ideju i mehanike igre koje su ju podupirale. Troje igrača koji su sjeli za stol su prekrasno primili postavke i krenuli kao da zajedno igramo mjesecima. Podržavali su si ideje, pazili jedni na druge, i niti jednom nisu gurali scenu predaleko. Toliko ugodni za stolom da bi svakoga od njih pozvao u kućnu igru.

Šlag na kraju je bio rješenje dileme želi li Juran kući i kako ga odvesti tamo. Jedna brza i tematski prekrasna odluka kasnije i oteli su Jurana nazad u svijet smrtnika.

Komentari igrača su bili super i na mjestu. Jedan, sjajno izrečen, komentar se osvrnuo na konflikte i kako u priči nije bilo eskalacije i više konflikata. Jako se slažem sa tim komentarom koji je na mjestu. Tako sam i zamislio partiju, da bude u duhu priča koje emulira. Jedan jasan smjer kretanja, sa jednim konfliktom, i jakim tematskim putovanjem od početka do kraja. Činilo mi se da je za ovaj tip priče dovoljan taj jedan centralni konflikt koji se pojavio na kraju, plus što god da sami igrači ubace unutra.

Posebno mi je drago da se svima svidio sustav i da su jasno vidjeli njegove snage i razlike od drugih igara koje su prethodno igrali.

Vrata vilinska

Bijela vila grad gradila ni na nebu ni na zemlji,
bijela vila,
neg u krajku od oblaka. Na grad stavlja troja vrata,
na grad stavlja:
jedna vrata sunca žarka, druga bijela od mjeseca,
druga bijela,
treća vrata suha zlata. Koja vrata od sunašca,
koja vrata,
na ta vila išetuje i niz more pogleduje,
i niz more:
koja vrata od mjeseca, na ta vila ženi sina,
na ta vila;
koja vrata suha zlata, na ta vila ćer udava,
na ta vila.
- Narodna pjesma

Jurana je otela vila.

Rekli su Mikulja i Marta da joj je Juran prvo ukrao zlatne jabuke dok se kupala, a potom ju njima gađao. Ona se smijala toplo poput vedrog dana. Sve dok ju jedna nije pogodila ravno u nos. Vjetar je ponio vedrinu i toplinu, a ona Jurana ...

Vješta žena je pred vas dovela i njegova oca i mater, i Dragu kojoj je Juran obećan. Ocu su usta od straha ostala zatvorena. Majku se brinula da se vila ne vrati po još neko dijete. A Draga vam je pružila ruku i rekla “cijenu ne pitam, samo mi ga vratite”.

Nije bilo druge nego krenut odmah i sada, po tami noći dok vili trag još se vidi.

Vi ste braća i sestre. U svakoga su četiri majke i tri oca. Znak pletera nosite da ljudi znaju da ćete im vi pomoći kad nitko drugi neće ili ne može.

Setting Sunday: Share an intriguing detail from a game setting you enjoy

· 2 min read

Malo ću biti hvalite me usta moja, i uzeti jedan detalj koji me jako veseli iz mojih faux-slavena. Već sam pisao o tome, ali evo ga ponovo:

Meni se u glavi vrtila ideja malo pomaknute kozmologije, malo drugačijeg društvenog uređenja ... dok me nije obuzeo vizual kvadra kojem jedan kut opisuje trokut. Četri i tri. Sjetilo me na loše nacrtanu kuću i kako se kod nas kaže da žena drži tri kuta kuće. Skicirao sam ideju da su glavne religijske figure ta dva oblika utjelovljena u miks duhovno-svjetske vlasti. Četri žene koje predstavljaju četri ženska aspekta - djevojčica, djevojka, žena i starica. Dok su tri muškarca bila standardna  tri muška aspekta - dječak, muškarac i starac. Žene čuvaju dom, muškarci šeću njihovim područjem - oni su stara struktura vlasti i svjetovne i duhovne; dok sa strane postoji tipična plemićka podjela koja je samo svjetovna, i manje važna. Muškarci i žene, koji su postali Majke i Očevi su tradicija, zakonodavstvo, prvi i najvažniji u našim plemenima. Jako brzo mi se i stvorila ideja tog neuobičajenog ubačenog četvrtog aspekta, da je to Majka koja je negdje između žene i muškarca, ni djevojčica ni žena, i da je ona malo u oba svijeta; ona šeće svijetom kao Otac.

Kazivatelji vrana - kratka Dungeon World kampanja

· 5 min read

Završili smo mini kampanju Dungeon Worlda, i ne mogu je se otresti. Ovo su neke misli, koje će biti kaotične i možda teško čitljive, ali tu su da mi izađu iz glave. Ovaj tekst je prvenstveno hvalospjev pristupu - igraj da saznaš što će se dogoditi.

In taberna quando sumus​

Ova mini kampanja ima nekoliko početaka. Počela je na #ODG21 jer se Daniel razbolio, pa sam ja uletio voditi njegovu Penumbru - prvi put da sam vodio Dungeon World. Počela je na svakom idućem Dungeon Worldu koji sam vodio 2019. Počela je je na Discord kanalu One Druge Grupe nekim nasumičnim komentarom, i odjednom smo dogovarali kampanju.

Počeli smo kako treba početi dobar fantasy - u krčmi. Ulogu krčme je preuzeo grupni chat i prava krčma zvana Crni mačak. Malo dopisno, malo zajedno za stolom smo dogovarali bitne stvari - što želimo od igre, kako svijet izgleda ... u kratko temelje. Nekako smo se lako našli sa idejama:

  • Slavenska mitologija i animizam će biti religija našeg svijeta; na kraju smo jednostavnosti radi koristili izvorna imena božanstava.
  • Likovi se poznaju i pripadaju nekakvoj organizaciji; odnosno nisu nedefinirani avanturisti, koji traže nešto. Oni su ljudi, članovi zajednice, pripadaju.
  • Magija i nadnaravno je nedorečeno prisutna - nismo sigurni da li je to magija, ili primitivno viđenje stvari. Ozbiljnost i realizam svijeta; 13. ratnik sa magijom; vizuali su serije Vikinzi, Lost Kingdom, Game of Thrones, Hrvatski kraljevi.

Meni se u glavi vrtila ideja malo pomaknute kozmologije, malo drugačijeg društvenog uređenja ... dok me nije obuzeo vizual kvadra kojem jedan kut opisuje trokut. Četri i tri. Sjetilo me na loše nacrtanu kuću i kako se kod nas kaže da žena drži tri kuta kuće. Skicirao sam ideju da su glavne religijske figure ta dva oblika utjelovljena u miks duhovno-svjetske vlasti. Četri žene koje predstavljaju četri ženska aspekta - djevojčica, djevojka, žena i starica. Dok su tri muškarca bila standardna  tri muška aspekta - dječak, muškarac i starac. Žene čuvaju dom, muškarci šeću njihovim područjem - oni su stara struktura vlasti i svjetovne i duhovne; dok sa strane postoji tipična plemićka podjela koja je samo svjetovna, i manje važna. Muškarci i žene, koji su postali Majke i Očevi su tradicija, zakonodavstvo, prvi i najvažniji u našim plemenima. Jako brzo mi se i stvorila ideja tog neuobičajenog ubačenog četvrtog aspekta, da je to Majka koja je negdje između žene i muškarca, ni djevojčica ni žena, i da je ona malo u oba svijeta; ona šeće svijetom kao Otac.

Iz toga smo izvukli da su naši protagonisti djeca Majki; djeca koja nekako završe kod njih. Ponekad dođu. Ponekad ih Majke uzmu od obitelji. Ponekada ih nađu. Ponekad ih obitelji poklone Majkama. Njihova su djeca i njihovi izaslanici koje šalju da smiruju probleme, razrješe svađe, u kratko - da utječu na svijet. Ili kako je Morana lijepo sročila:

Majke, braća i sestre. Ne spaja ih krv, već znak pletera i spone zajedničkih sjećanja. Majke koje svoju djecu niti su nosile pod srcem niti poznaju porađajne muke, ali su svoju djecu hranile, oblačile, učile, milovale i kudile.

Tako smo i saznali da se zovu Pleteronoše, da imaju tetovaže, da su dobro prihvaćeni u društvu i da u pravilu za njih uvijek ima smještaj i hrane na stolu (jer su cijenjeni u našem društvu).

Dok sve ovo pišem se malo osjećam kao da sam u nekoj dobroj priči o putovanju kroz vrijeme. Toliko malih detalja koji su stvorili našu igru, našu stvarnost; su nastajali kroz igru, da više ni sam ne znam kada, tko i zašto je nešto bilo bitno. Toliko sitnica čak nije ni došlo do igrača jer nije bilo bitno za igru, ali opet je u reakcijama i vinjetama koje sam im nudio i gledao da li će poći u tom smjeru, ili ih zanima nešto drugo. Malo prije napisan citat je bio odgovor naše barbarice Morane (op. a. barbarima se postavlja pitanje na početku sessiona): Morana će vam ispričati o svojoj prvoj ljubavi tamo daleko. Kako se ta ljubav zvala, kako su se zaljubili, i kako su se rastali.

Iz tog odgovora, jedno četri partije u kampanji, sam ja saznao da niti jedna Majka nikada nije nosila i iznjela dijete. Što je bilo bitno kasnije kada se barbarica odlučila simbolički vratiti u društvo iz kojeg je potekla, i pristupiti ritualu u kojem djevojke postaju žene. Tada je vidjela da postojeće Majke vode novu Majku u pećinu iz koje su izašle djevojke - na neki tajni ritual koji nikada nismo istražili, ali je u mojoj glavi imao veze sa tim. I to bi bilo kasnije, na epilogu kada je baš ta Morana mogla odabrati i sama postati Majka.

Mislim da smo se našli negdje oko polovice kampanje. Igrali smo sporije nego što sam ja navikao do tada jer zadnjih nekoliko godina uglavnom vodim na ODG-u, odnosno vodim one-shot igre koje završavaju najkasnije u 23:00. Svi smo istraživali kako točno funkcionira Dungeon World kao igra. Igrači su tražili svoje likove, i poslagivali odnose među njima.

Izgubljeni u šumi​

Ne likovi, ja. Tu negdje se osjetila snaga Dungeon Worlda, odnosno PbtA igara koje konstantno traže pitanja i odgovore od svih igrača. A čim svi imaju pravo odgovarati, priprema u klasičnom smislu nema šanse preživjeti susret sa likovima. Čak i stvari koje su bile pripremljene su morale poslužiti kao ideja, inspiracija za odgovore koje ja moram ponuditi kada me se pita.

Fokus druge polovice kampanje je nastao iz brzinskog odgovora, smišljenog na licu mjesta da malo začini neki opis. Dugo je trebao pokazati put prema negativcu kojeg jednostavno nisu zagrizli, i nije ih zanimao. I tako se rodila Crvena Vrana - lik kojeg ćemo negdje u predzadnjem sessionu uopće definirati jer do tada je živio u nekoliko verzija sebe. Lik koji će izazvati najviše stezanja grla i suza u kampanji.