Skip to main content

3 posts tagged with "Powered by the Apocalypse"

View all tags

Quick to Learn

· 2 min read

A deceptively simple question for day sixteen of RPG a Day 2024. My first response would be to list a few games with rules that are easy to pickup. But I don't think that is the best approach for the heart of the matter. What interests me with this prompt is which games teach you what they are trying to do in a way that is quick to learn.

I think the best of the Powered by the Apocalypse family of games do that - Apocalypse World, Night Witches, Bluebeard's Bride, Last Fleet, Under Hollow Hills .. to name a few. And the way they do it is through the moves you use to interact with the game world. The moves shape the way the game wants you to think about it.

Another good family of games that has a good way to show you what it wants are Fate games. Two of them immediately stand out to me: Atomic Robo and Unwritten: Adventures in the Ages of MYST and Beyond. Atomic Robo beautifully build on the Fate Core system, but what makes them sing for me are the Brainstorms and Mission Briefings. Two sets of mechanics that allow the players to steer the narrative, but they also tell you the player a lot about the way the game want to be played. It tells you that crazy, out of the world ideas are very much on the table. And that discovery and team work is a very Atomic Robo way of looking at the world.

On the other hand Unwritten is a game where violence is never a solution. Not even that, it is not even an option. So what the designers did was to remove it from the rules completely. And by doing that, they are showing you, teaching you, that approach (pardon the accidental pun) is not an option for this game.

Neki stari klinci

· 6 min read

ODG je 112 i igramo Masks: A New Generation, Powered by the Apocalypse (PbtA) igru koja se bavi adolescentnim superherojima, njihovim životima dok odrastaju u punopravne superheroje. Za stolom su uglavnom neki stari klinci; sa dvojicom sam igrao samo na nedavnim ODGovima, treći suigrač i voditelj su mi poznatiji i jako dragi suigrači. Sjeli smo, navukli maske i vrlo brzo stvorili Neke nove klince.

Izdavač Masksa je Magpie Games, poznat po sjajnim Powered by the Apocalypse igrama; ne samo po sjajnim žanrovima koje obrađuju, nego i po jako zanimljivim prilagodbama pravila. Već na prvu Masks zanimljivo i pametno ulazi u svoj (pod)žanr teen superheroja.

Emulacija super moći je napravljena funkcionalno, jer nije primarni cilj ove igre. Super moći su stvar dogovora i koriste se u opisima rezolucije poteza, osim kada lik odabere neke dodatne sposobnosti koje ga definiraju. Ali većina moći je narativna i u službi dekoracije. Pristup koji su prethodno koristili u sjajnoj urban fantasy igri Urban Shadows.

U pravilima su mi puno zanimljiviji, i igrački jači, bili atributi (Možda se krivo sjećam kako se zovu) i stanja (Možda se krivo sjećam kako se zovu 2: Zaboravitelj se vraća!).

Atributi su skup opisa super-junačkih elemenata, npr. Freak, Superior, Saviour, itd. Oni ne predstavljaju stvarne karakteristike lika kakav on faktički je, nego predstavljaju kako pojedini lik vidi sam sebe. Mijenjaju se, idu gore i dolje. Sve do trenutka odrastanja, kada se više ne mijenjanju. Oduševilo me koliko nešto toliko jednostavno i maleno, podupire osnovnu temu igre - promjenu i odrastanje.

Stanja likovi dobivaju (uglavnom) neuspjehom na kockama. Predstavljaju privremene unutarnje probleme lika, koje situacije potenciraju. Ima ih nekoliko (prestrašen, nesiguran, itd.) i dok ih lik ignorira - daju mu mehaničke penale na neku grupu poteza. Još jedno prekrasno rješenje koje ističe što je u igri stvarno važno.

Scenarist i ilustrator

Masks mi je vodio isti GM kao i Pasión de las Pasiones, i moram istaknuti jako dobro strukturiranje u obje odigrane igre. U obje partije smo imali istu strukturu:

  1. Uvod u pravila i samu igru.
  2. Izrada likova.
  3. Prvi čin koji ujedno funkcionira i kao jako kratka partija. Što je bitno za ovaj ti igara jer imamo priliku odraditi poteze koji se igraju samo na početku ili kraju partije.
  4. Drugi čin koji funkcionira kao druga partija.
  5. Finale.

Jako mi se sviđa ta formula jer lijepo prikazuje ideju same igre, odnosno kako je zamišljeno da se igra u svom punom opsegu. Sličnu tehniku sam igrao u Escape from Mos Shuuta, službenoj uvodnoj avanturi za Star Wars: Edge of the Empire, gdje likovi imaju napredovanje sredinom avanture. Tehnika je jednostavna i zahvalna kao dio one-shot avanture, i svakako bih preporučio da se više koristi (uključujući i meni koji uporno zaboravljam na nju).

Uz to je GM pazio na terminologiju unutar igre. U Pasión nas je pitao što kamera vidi, dok nas je u Klincima pitao što vidimo u panelu, što piše u oblačiću teksta. Jednostavna, a pretpostavljam njemu mentalno zahtjevna tehnika, koja nas je dobro podsjećala na žanr i medije koji igramo.

Sam uvod u Masks i naš Neo Zagreb je bio brz, evokativan i informativan. Da je ovo bila serija vidjeli bi prekrasnu montažu TV spikera od Jugoslavenske radiotelevizije, preko Radiotelevizije Zagreb, do Hrvatske radiotelevizije. Možda u stilu TV kalendara. Ton je bio lagan, sa težinom i ozbiljnošću u pozadini. Šaljivost na razini materijala koji igramo, lijepo prilagođena našim prostorima i kulturnim aspektima (jugoslavenski superheroj Jugoplastičar zaslužuje barem jednu epizodu svog stripa!).

Cijeli stol je nalegao u kreiranje likova baš kako je trebalo. Ideje su frcale, jer kako ne bi u igri koja potiče ljudsku kreativnost. Ali moram istaknuti da smo svi međusobno surađivali i uključivali svoje likove; provjeravali sa suigračima da li su im naše ideje OK; i postavljali granice. Dio stvaranja likova je odgovaranje na unaprijed postavljena pitanja, moje prvo je bilo sa kim se moj lik ispuhuje. Pitao sam igrača Jelene Spokojnice (poznate i pod njezinim super-junačkim imenom - Osmrtnica) da i bi bila moja BFF. On se prvo nećkao. Predložio sam mu da su naši likovi dobre frendice iz osnovnjaka, i da joj ja pomažem nositi se sa njezinim super moćima (i kako). Konačno je igrač pristao, ali sa svojim uvjetom - samo ako nitko ne zna da su Tea i Jelena BFFs!

Konačno smo završili sa likovima, i panično sam pogledao na sat. Bio sam uvjeren da nam je ostalo možda dva sata za samu igru. Uvod i postavljanje likova putem pitanja na koje smo morali odgovoriti nam je već dao toliko priče, toliko nas je angažirao, da sam bio siguran da smo dobro zabrazdili i pretjerali. Ali sat je rekao da je tek prošlo 20:00h.

Errata corrige​

Tokom igre sam imao problema sa aktiviranjem super moći svog lika, uspio sam tek u zadnjoj akciji koju sam napravio u partiji. Da budem jasan, ne krivim nikog; razlog leži u malo nerazumijevanje pravila, više u lošim rezultatima kocaka. Kao pravi superjunak poslije bitke bih napravio dvije stvari drugačije.

Masks i slične igre su jak zahvalne za slanje sažetih pravila i playbookova prije partije. Radi se o malo teksta sa kojim se igrači mogu upoznati dan ili dva ranije, i doći pripremljeni za odabire likova, možda postaviti pitanja oko nejasnih pravila. Još jednom, meni u ovoj situaciji ne bi pomoglo, jer sam loše shvatio interakciju mehanika svog lika, i svejedno bih bio u nezavidnoj poziciji tokom igre - jednostavno je stvar osobnosti i pristupa pravilima.

Druga stvar, boljka od koje i sam patim, a pomogla bi mom liku je zadržavanje pažnje. Jako često se u PbtA/FitD/i sl. igrama pažnja prebacuje sa lika na lik nakon jednog bacanja kocaka/jedne radnje/jednog nečeg. Ali te su igra u pravilu mehanički brže, i njihov pristup igranju to u stvari ne traže. One vole da se igraču i liku posveti malo više pažnje, nekoliko povezanih bacanja kocaka, i onda pauza i prebacivanje pozornosti. Što bi pomoglo u mojoj situaciji gdje je moj lik imao moći koje je mogao koristiti tek kada se (mehanički) napuni, pa sam ja uglavnom nešto korisno radio svaki drugi put kad sam bio na redu.

Jako bih naglasio da su ovo sve pozitivne kritike nakon stvari. Vidio sam da se MC trudi da svi imamo priliku aktivirati svoje posebne moći.

Neozagrebački superklinci

Sjedili smo, često stajali od uzbuđenja, i složili četiri divna lika. Žao mi je što nismo snimali rađenje likova. Toliko prekrasnih didaskalija zašto je netko nešto odabrao, toliko pozitivnih provjera da li je nešto u redu suigraču, toliko ispreplitanja likova i međusobnih prijedloga …

Atmosfera i suradnja rađenja likova se prirodno prelila u samo igru. Lijepo smo se prelijevali iz akcije u neakcijske scene. Cijelu večer su obilježili igra koju je vodio razgovor i briga za suigrače i njihove likove. Tu večer smo igrali srž PbtA pristupa igrama. Mislim da nitko za stolom večer nije završio sa željom da se ovi klinci ponovo okupe.

Pasión de las Pasiones - Strast strastvenih ljudi

· 4 min read

Najgori uvod ikada​

Na ODG 110 sam igrao Pasión de las Pasiones - Powered by the Apocalypse igru u kojoj igrači preuzimaju ulogu likova u popularnoj telenoveli. Ako niste ni čuli za Divlju ružu, Marisol, ili Esmeraldu odustanite od ovog teksta na vrijeme. Ali ako znate o čemu pričam, nastavite čak i ako nemate dobro mišljenje o takvim serijama.

Ja ne volim telenovele, sapunice, razvlačenje serija u žvaku. Ne volim glumatanje, melodramu, niti … u kratku ja sam apsolutno kriva publika za ovu igru. Bilo mi je sjajno.

Elenco de Los agraviados​

Ponuđeni arhetipovi su prekrasno predstavljeni i daju dobar presjek likova telenovele. Mi smo odabrali damu/spletkarošicu, zaposlenicu, (moju) blizanku, i ljepoticu. Bez problema smo na licu mjesta napravili likove, cijeli proces se svodi na odabir: imena, izgleda (sa nekoliko ponuđenih opcija), i poteza (ili dva) koje će lik imati.

U kratko smo ponovili uvod u igru i počeli sa upoznavanjem likova kroz kratke scene u kojima smo opisali kako nas je mrski Felipe Luís oštetio, i zašto mu se želimo osvetiti. Kratko i jako, slatko smo si dali užitka u postavljanju teške sudbine naših likova. Svaki opis je bio popraćen pogledima punim mogućnosti (Da li je Angelin muž stvarno mrtav???), i jako su dobro postavili ton na koji smo išli. Svi smo imali nategnute, skoro nemoguće priče; ali niti jedna nije bila apsurdno smiješna.

I onda smo krenuli igrati, i desilo se nešto neopisivo. Stav svih igrača za stolom je bio prekrasan, i nota ozbiljnosti koje smo se držali je (po mom mišljenju) MVP večeri jer je dala na težini igri koja je prepuna tih apsurdnih i preuveličanih situacija.

Meni je bilo teško šutjeti cijelu večer, i to uglavnom u tuđim trenutcima. Slušao sam što se događa i u većini situacija želio da se scena odigra na jedno tri različita načina (Da li će mu skinuti krvlju zamrljanu košulju? Hoće li ju zavodljivo otkopčat ili strastveno strgnut? ¡Dios mío! Nije ni dotaknula košulju!!!). Ne znam da sam ikad doživio tolike naljeve ideja i mogućnosti, a siguran sam da nikada nisam toliko pozorno slušao što mi suigrači rade.

Edición del director​

Kao igrač nakon partije želim se osvrnuti i na stvari koje smo mogli odigrati bolje.

Kao osoba koja nimalo ne pati od rekvizita i pomagala za stolom nedostajale su mi slike likova. Uopće mi nije bio problem pratiti tko je tko, ali ne mogu se othrvat dojmu da bi slike glumaca, i to baš one slike koje se šalju na casting, na stolu pridonijele dojmu i da bi bilo bolje za pratiti i možda bilježiti odnose među svima nama

Par puta smo se osvrnuli da li je trebalo uspostaviti odnose među likovima. Tokom večeri sam se ja zalagao da nije potrebno; da igranje PbtA igara (koje guraju fiktivne događaje u prvi plan) traži da se stvari definiraju samo kada je potrebno i što je potrebno. Ne mislim da sam bio u krivu, ali za našu jednu jedinu partiju jesam. Znali smo da ćemo igrati samo jednu partiju, i trebali smo staviti više ograničenja. Na kraju uvoda u pojedini lik smo trebali posvetiti i minutu na odnose koji ionako postoje na character sheetovima.

Interakcija među likovima igrača je bila premala za igru u kojoj se puno poteza okida na interakciju igračkih likova. MC nas je trebao stavljati u veći konflikt, odnosno stavljati u iste interakcije, a i mi kao igrači smo trebali ići više na druge likove. S jedne strane je postavljanje scene koristilo i kao postavljanje fokusa na neki lik (pa bi on često završio u interakciji sa NPCima). Ali i postavka igre je bila da mi (the party) tražimo osvetu! I onda je svatko od nas dobio svoju scenu i, prirodno, gurao agendu kroz NPCe. Ne znam kako bi ovaj drugi dio riješio; jedino što mi pada na pamet - dogovor prije početka.

Npr. mogli smo imat dogovor da ja (ljepotica) idem na osvetu protiv zlog Felipe Luísa, ali da je moja blizanka to da preuzme moj život i da joj je moj osvetnički pohod problem jer ga ne želi i ugrožava njezin plan o mirnom životu kao ja …

Los Favoritos del Público​

Ovo je jako zanimljiva PbtA igra koja na sjajan način pitanjima zamjenjuje karakteristike. Potezi su dobri i zanimljivi. Donosi puno sitnih mehaničkih elemenata kojima pomaže u postavljanju narativnih okvira i očekivanja jedne telenovele.

Sve u svemu, iznenađen sam koliko mi se igra svidjela. Nema bolje kritike od želje da Los agraviados dobiju drugu sezonu, bez izmjene u glumačkoj postavi.