Skip to main content

Osvrt na Vrata vilinska

· 9 min read

Nisam siguran koliko često voditelji bace osvrt i retrospektivu na svoje ODG partije. Možda bi trebali češće ... u svakom slučaju evo mojeg osvrta na sinoć odvođena Vrata vilinska. Proći ću kroz cijeli proces od prve ideje, razrade, pa do igranja.

Prva inspiracija za temu mitova i legendi mi je bila arturijana. Razmišljao sam uzeti neki dio arturijanskog legendarija, malo ga promijeniti i ubaciti u neku daleku budućnost. Ipak je Arthur kralj negdašnji i kralj budući. Razmišljao sam o nekoliko ideja kako dobiti vitezove u svemiru. Na kraju sam se predomislio jer je već bila prjavljena jedna anglocentrična partija - Otpor.

Inspiraciju sam potražio u slavenskoj mitologiji koju ionako jako volim, a nije mi drago da je zapostavljena u igrama. Za aurturianu sam planirao probati Ironsworn: Starforged koji je de facto drugo izdanje Ironsworna, pa sam se za fantastiku lako prebacio na Ironsworn. Ironsworn je jako lijepa igra koju bih preporučio svakom tko voli low fantasy, a i zahvalan je za vođenje one shotova. Koristi se varijacija Powered by the Apocalypse sustava poteza, ali bez zadane težine koju treba prebaciti. Ne bih ulazio u opis igre, besplatna je i osnove su sadržane u tek nekoliko stranica jako čitljivog teksta.

Svijet radnje nije toliko bitan, ali srećom imam svoj faux-slav koji sam već nekoliko puta koristio i koji ima jednostavne postavke zašto su likovi na okupu i surađuju. Niti u njega ne bih ulazio u neku dubinu, ako vas zanima bacite oko na tekst o Kazivateljima vrana.

Draga prijateljica, igračice, i voditeljica najduhovitijih igra ODGa mi je nedavno skrenula pažnju da jako volim i (pre)često koristim vještice. Što je istina, ali samo zato jer su vještice cool i zahvalne za zanimljive preokrete u prezentaciji. Inata radi sam odlučio ne ići u tom smjeru, i vile su bile očit odabir. za temelj priče sam zagrabio inspiraciju iz tipičnih pirča o interakciji vila sa smrtnicima, njihovim brakovima i ljubavima. Sam naslov je igra na naslov knjige akademika Radoslava Katičića - Vilinska vrata, i dalje tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine u kojoj se i nalazi esej Vilinska vrata. Esej je vrelo ideja i inspiracija, i lagano može poslužiti za razradu kampanje.

Početak nije bio problem - vile uvijek otimaju nekoga, pa zašto ne bi uzela mladića? Očito je on kriv, kaže tako svjedočanstvo njegovih prijatelja. Cilj je jasan - spasiti Jurana.

Nakon toga je bilo sam opitanje razrade. Ja često, a tako i ovaj put, počenm od opisa igre, a razradu ostavim za kasnije. Uhvatio sam se knjige i ponovio esej o Vilinskim vratima. Tražio sam tematski zanimljive elemnte za iskoristiti.

Naći pravu igru nije problem

Znao sam da želim iskoristiti Ironsworn mehaniku za putovanje do cilja - vrata do vilinskih dveri. Na ODG se ipak dolazi isprobati neki sustav, a ova zanimljiva mehanika pokazuje kako se rade dugotrajne radnje. jednostavno se prai napredak, odnosno seriju izvođenja poteza koji pune napredak do cilja. Nakon svakog poteza likovi dolaze na neku lokaciju. Konačno, kada igrači odluče, odigrava se potez kojim se završava putovanje - što znači da ono može biti neuspješno. To mi je omogućilo da imam vremensko ograničenje i stvorim pritisak van fiktivnog svijeta - u 22.30 smo gotovi, ako niste stigli Juran će zauvijek biti izgubljen.

Razrada ideje i tema

Znao sam i da želim stvarati atmosferu prelaska negdje drugo, izlaska iz ljudskog, i ulaska u mistično. Tu temu i osjećaj sam razradio kroz unaprijed stvorene lokacije na koje sam znao da će doći. Da su igrači odlučili putovati duže lako bih improvizirao dodatne lokacije. Napravio sam tri lokacije, jer se u pjesmi koja je temelj ove priče javljaju troja vrata vilisnkih dveri.

Ali krenimo od početka, a počeli smo pričanjem priče o bijeloj majci koja živi na vrhu drva života, i svake godine simbolično ženi svoju kćer za svog sina. To je najvjerojatnije najstariji oblik priče, koji je kasnije izmjenjen u vile.

Igru počinjemo u selu na planini. Selo nema ime, jer je malo, beznačajno; ali i zato što onda to može biti bilo koje selo, bilo gdje. Vješta žena Vjera dovodi troje pleteronoša da spase Jurana. Tamo upoznaju šutljivog i zatvorenog oca Zorana (Juran i Zoran su oblici imena Juraj); malo izravniju majku Moru (imenovanu  po Morani, da zvuči hladno kao i malo zlosutno); i zaručnicu Dragu koja je draga i izravna.

Uvodna scena je važna jer postavlja ton ostatku igre. Do dana prije partije sam planirao početi u nekakvoj akciji - jedan od likova leži na tlu, nečija čizma mu je na licu, nekoga nosi divlja rijeka ... Odlučio sam se na mirnu scenu jer priče o vilama jednostavno na počinju tako. Imaju polagan uvod koji vodi u neobičnost. zato smo počeli u selu.

Kad smo već u sporoj sceni koja uspostavlja stvari trebalo ju je iskoristiti. U razgovorima sa stanovnicima sela se saznaje dosta stvari koje upućuju da ima više istine nego što se izgovara. A to mi je pružilo i priliku da odradimo nekoliko poteza, da se naviknemo i naučimo osnovnim mehanikama. Najdraži dio scene mi je bio kada Bura (lik) ispituje oca koji joj se počeo otvarati i upita ga da li je ta vila Juranova majka (spoiler: je) - i spektakularno ne uspije izvući istinu. Među najdražim elementima igara uloga su mi trenutci koji mogu zaokrenuti tok igre na glavačke. Konačno likovi kreću prema vrhu planine Olujniku, jer tamo žive vile.

Prva postaja puta nalazi se blizu planinskog sela iz kojeg su krenuli. Ona je banalna, u potpunosti realna i svjetovna. Nailaze na mali stan (kuću) u planini, starca i djeda koji je pastir i ima malo stado koza. Djed se brine o svom unuku koji nema roditelje. Unuk se danas nije vratio sa ispaše, a šumom vreba stari vuk. Tu se provlači nekoliko motiva koje smo uspostavili u uvodnoj sceni u selu. Juranov otac je isto pasti i ima stado koza. Kao i djed (koji je očinska figura unuku) izgubio je svog sina. Obojica imaju vanjsku prijetnju u obliku vile otmičarke, odnosno vuka samotnjaka. Pastiri su zato da mogu spomenuti kozliće i time možda nekoga podsjetiti na priču Vuk i sedam kozlića. Djed gradi zamku za vuka - ogradu u obliku jednostavnog labirinta. Njegov unuk se zarobio u istu takvu ogradu. Ali i ograda je bitan simbol, jer ona ograđuje nešto važno. Od ograde nastaje grad - a vile su u ograđenom gradu.

Druga pripremljena postaja uvodi mistično. Usred šume nalazi se ogroman, drevan hrast. Nepoznata nepogoda je u njemu napravila prolaz (vrata) širok da dva čovjeka rame uz rame mogu proći kroz njega. Netko je rub ukrasio kamenjem koje je uraslo u drvo (da spojimo prirodu i civilizaciju, mistično i stvarno). Oko hrasta je prsten maslačaka (sunce, a mitološka bijela majka koja kasnije postaje vila je sunce). Unutar hrasta spava mladić čija je svrha potencijal razdora. njega su vile izbacile iz svojih dveri. Ovisno o razvoju događaja on želi osvetu vilama, ali možda i izda likove da ga vile prime nazad. On je opasan i predstavlja mladiće koji se igraju sa silama koje ne razumiju - baš kao Juran i njegovo društvo iz sela. Simbolički, likovi dobivaju vodiča koji ih vodi u svijet mistike.

Treća i zadnja postaja su vilinske dveri. Do njih vode treća vrata. Ona su most od naizgled nakupljenog drva preko divlje rijeke. Voda juri preko njega i stvara srebrni (mjesečev) trag u vodi. Most je konačan prelaz u svijet vila. Nakon mosta sam prestao opisivati stvari, jer vilinsko je nestvarno. A nakon mosta koji možda ne želi da smrtni ljudi uđu ulazimo u završnicu ...

Kako se igralo?

Meni je bilo jako ugodno voditi. Imao sam OK ideju i mehanike igre koje su ju podupirale. Troje igrača koji su sjeli za stol su prekrasno primili postavke i krenuli kao da zajedno igramo mjesecima. Podržavali su si ideje, pazili jedni na druge, i niti jednom nisu gurali scenu predaleko. Toliko ugodni za stolom da bi svakoga od njih pozvao u kućnu igru.

Šlag na kraju je bio rješenje dileme želi li Juran kući i kako ga odvesti tamo. Jedna brza i tematski prekrasna odluka kasnije i oteli su Jurana nazad u svijet smrtnika.

Komentari igrača su bili super i na mjestu. Jedan, sjajno izrečen, komentar se osvrnuo na konflikte i kako u priči nije bilo eskalacije i više konflikata. Jako se slažem sa tim komentarom koji je na mjestu. Tako sam i zamislio partiju, da bude u duhu priča koje emulira. Jedan jasan smjer kretanja, sa jednim konfliktom, i jakim tematskim putovanjem od početka do kraja. Činilo mi se da je za ovaj tip priče dovoljan taj jedan centralni konflikt koji se pojavio na kraju, plus što god da sami igrači ubace unutra.

Posebno mi je drago da se svima svidio sustav i da su jasno vidjeli njegove snage i razlike od drugih igara koje su prethodno igrali.

Vrata vilinska

Bijela vila grad gradila ni na nebu ni na zemlji,
bijela vila,
neg u krajku od oblaka. Na grad stavlja troja vrata,
na grad stavlja:
jedna vrata sunca žarka, druga bijela od mjeseca,
druga bijela,
treća vrata suha zlata. Koja vrata od sunašca,
koja vrata,
na ta vila išetuje i niz more pogleduje,
i niz more:
koja vrata od mjeseca, na ta vila ženi sina,
na ta vila;
koja vrata suha zlata, na ta vila ćer udava,
na ta vila.
- Narodna pjesma

Jurana je otela vila.

Rekli su Mikulja i Marta da joj je Juran prvo ukrao zlatne jabuke dok se kupala, a potom ju njima gađao. Ona se smijala toplo poput vedrog dana. Sve dok ju jedna nije pogodila ravno u nos. Vjetar je ponio vedrinu i toplinu, a ona Jurana ...

Vješta žena je pred vas dovela i njegova oca i mater, i Dragu kojoj je Juran obećan. Ocu su usta od straha ostala zatvorena. Majku se brinula da se vila ne vrati po još neko dijete. A Draga vam je pružila ruku i rekla “cijenu ne pitam, samo mi ga vratite”.

Nije bilo druge nego krenut odmah i sada, po tami noći dok vili trag još se vidi.

Vi ste braća i sestre. U svakoga su četiri majke i tri oca. Znak pletera nosite da ljudi znaju da ćete im vi pomoći kad nitko drugi neće ili ne može.

Band of Blades - priča jedne Legije

· 4 min read

Legija je plaćenička postrojba. Nakon izgubljene bitke protiv sila nemrtvog Ugarak kralja, njegovih odabranih, i nebrojenih nemrtvih; povlače se prema sigurnosti istočnih kraljevstva. Dok su legionari proživljavali razne strahote u jurišu prema zadnjoj misiji u zamku Skydagger, i njihovi igrači su proživljavali svašta.

Ovu kampanju smo počeli igrati davnog 2. siječnja 2020. godine. Malo više od tri godine kasnije, 15. travnja 2023. smo odigrali zadnju, dvadeset i treću, partiju - posljednju obranu zamka Skydagger. Ušli smo i prošli kroz pandemiju; prebacili se na i odustali od online igranja; meni se rodilo drugo dijete … puno za jednu kampanju. Konačno, uz jednu izmjenu u igračkoj postavi, vratili smo se Legiji i odigrali zadnju bitku.

Ovo nije recenzija igre, ali moram brzopotezno spomenuti par elementa. Band of Blades je dio Forged in the Dark obitelji igara. Knjiga osim pravila donosi i svoj svijet u kojem se igra, ali i kampanju. Da budem jasan - tekst igre pretpostavlja da će se igrati baš ta kampanja.

Igrači preuzimaju uloge zapovjednika legije koji odlučuju o široj slici događanja - kada i kojim smjerom se Legija kreće; tko ide na pojedine misije; opskrba; itd. Ali na misije ne idu zapovjednici, to je u rukama običnih vojnika - likovi kakve tipično radimo. Vojnika će biti puno, mnogi će i poginuti, i najzanimljivije - te likove će igrati svi, odnosno na početku misije se određuje tko na misiju ide, i koji igrač će preuzeti kojeg vojnika.

Jedna partija je podijeljena na dva glavna dijela igre: igranje vojne kampanje i igranje misija. U igranju vojna kampanje se više odigrava proceduralni dio i tzv. slobodna igra bez čvrste strukture i bacanja kocaka. Dok se misije igraju puno tradicionalnije igranjem na mikro razini - odnosno tako se odigrava samo primarna misija; dok se sekundarna misija igra narativno i razrješava jednim bacanjem kocaka.

Počeo sam ovo pisati kao izvještaj zadnje partije jer mi je svježa u glavi, dojmljiva, iznenađujuća i jaka. Ali to ne bi bilo pošteno.

Moj opći dojam Band of Blades je vrlo pozitivan, a nakon odigrane kampanje mogu samo reći da ju želim igrati barem još jednom. Ne zato što je samo igra toliko dobra, a dobra je; nego zato što je jako zanimljiva. A nakon jedne odigrane kampanje imam četri razloga zašto. Negdje pred kraj su mi pravila baš legla da mi je bilo ugodno voditi. Dio priče razvodnio zbog preduge pauze, a neke element i ponavljanje likova bi bilo lakše koristiti u kontinuitetu. Htio bih odigrati kampanju u kojoj bih više koristio pozadinsku priču koju se da iščitati u knjizi. Konačno tek negdje pred kraj smo igrali više tematskih scena, naročito sa glavnim zapovjednicima, i to je bilo sjajno i toga je trebalo biti više.

Što je bilo dobro?

Većinom smo igrali u živo, sa nikakvim digitalnim pomoćnim sredstvima. Nije bilo namjerno, niti primicanje modernom ludizmu; jednostavno se tako poklopilo. Osjećaj listanja kroz papire, traženje pravog papira za priliku je bilo jednostavno prekrasno kad se sjetimo da smo igrali vojnu birokraciju. A nemojte misliti da nije bilo puno papira - jedan za svaki zapovjedni lik, jedan za svaki lik igran na misiji, jedan za Odabranog koji prati legiju, dva za Slomljene koji proganjaju Legiju, podsjetnici i pomoćne reference … Bilo je tu papirologije i papirologije ….

Od čitanja knjige me proganjla ideja da je mehanika koja nalaže da isti lik može ( i treba) igrati više igrača prisutna da stvori osjećaj prisjećanja na ratne dane, a ne na trenutnu akciju. Kao da slušamo veterane na kraju epizode Band of Brothers, umjesto da proživljavamo stvarni događaj. Mislio sam i da je puno likova tu zato da se igrači ne povežu sa njima, i lakše ih gube u smrti ili korupciji.

Dvije godine pauze, imali smo dvije godine pauze. Našli smo se na partiji, svaki sa svojim bilješkama, i poveo sam igrače u priču o likovima i svemu što je bilo proživljeno. Kao teenageri na prvom spoju. Mumljali i mucali, zastajkivali nakon šturih da li se sjećaš … zamjenski majstor-špijun (kojem je ovo bila prva partija) je šutio kao pravi žutokljunac.  Onda je netko spomenuo vikontesu Auroru i prvo selo koje je naša Legija spalila i uspomene su navrle da smo na silu prekinuli nostalgičnu reminiscenciju i natjerali se da odigramo misiju. Svaka sumnja u snagu ove igre je nestala -  mi smo bili Legija, Legija braće.

Elegija sutonu

· 4 min read

Godina je 1647. Današnji dan, 27. listopada, obilježava pedesetu obljetnicu smrti posljednjeg, priznatog, vojvode - Alfonsa II d'Este. Alfonso II je preminuo bez nasljedinak, Papa Clemens VIII je učinio jedino što je mogao - zaštitio je Ferraru uzevši ju pod svoju zaštitu. Pod papinskom rukom grad, vaš grad, nastavlja živjeti i cvijeta kao jedan od centara znanja i umjetnosti.

Na žalost to je samo dio istine. Ljudi, kine, polako, za sada i jedva primjetno odlaze iz Ferrere. A kada odlaze oni, odlazite i vi - kindred. Vaša se populacija smanjuje, i mijenja, ali Ferrara je još uvijek centar moći. moći koja nije niti mala, niti zanemariva.

* * *

Cijena koju je primogen klana Tremere, Maurizio Barberini, platio da se jedna coteriea pošalje u Dubrovačku republiku, preuzeti smrtnicu je sigurno bila visoka. Glasine o njoj i njezinoj važnosti su se proširile Ferrarom brže od požara. Istina, odnosno istina koju ste vi čuli, mudroj osobi daje razlog za brigu. Rečeno vam je da je Lela  iz dalmatinskog zaleđa, vidjelica kojoj su se ukazali anđeli. Biskup Ionas je uvjeren u istinitost njezinih tvrdnji i uvjerio je samog papu da ju primi. Bila je na putu za rezidenciju pape Innocentius X, ali je otkrivena i preoteta. Predana je princu Dubrovnika. Kako i zašto će ju on predati vama - nije vaš problem.

Putujete prema Dubrovniku sa samo jednim cilljem - preuzeti Lelu i živu ju dovesti u Ferraru. Noći se produžuju u hladnim zimskim danima, dok vi polako koračate prema Dubrovniku - mladoj republici punoj lukavih trgovaca. Iza te lukavosti sigurno stoje i sjenovite ruke. Vijesti vašeg društva se šire polako, a za Dubrovnik se priča da je promijenio nekoliko prinčeva u zadnjih nekoliko desetljeća. Pitate se da li će vas uopće dočekati princ sa kojim je Maurizio sklopio dogovor.

Pravila ćemo sređivati malo u hodu, a temeljit će se na parvilima predstavljenim ovdje.

Ideja ove mini-kampanje/avanture je vaš odlazak u nepoznato. Ulazak u situaciju i odnose koje ne poznajete i njihovo otkrivanje. Trajati će 3-4 partije i imati će definitivan kraj.Cilj mi je dobiti igru koja ide polako i odlučno, pa makar i po cijenu sporih partija i produženja za njaviše jedan session.

Otvoren sam da se nastavi dalje, bilo u Ferrari, bilo u Dubrovniku. U slučaju nastavka ćemo održati novi session 0.

Pravila ću adaptirati po potrebi da imamo ugodan tok igre, a manje da se držimo Blades strukture.

Ton i World of Darkness

Sjećam se misli i osjećaja kada sam čitao WoD knjige kako su izlazile. Naročito se sjećam osjećaja da je svaka od glavnih igara u nekoj svojoj verziji World of Darknessa; da dijele ideje i tematike više nego sam svijet. Idjea miješanja vampira, magova, vukodlaka ... mi je bila odbojna, i smanjivala mi je važnost svake od tih igara. Za potrebe ove igre World of Darkness je svijet Vampire: the Masqueradea. Postavke ostalih igara nisu naše (npr. Wyrm ne postoji, vile ne proganja banalnost, itd.) - fokus je na vampirima.

Htio bih da zajedno dogovorimo i probamo osjetiti vizuale doba i vremena. Prazninu divljine i vanjskog svijeta, u suprotnosti sa punim sobama Elizija.

Ne znam zašto ali dok razmišljam o ovoj igri imam slike iz dva filma. Uvoda u Ime ruže i osjećaj dolaska novih aktera u nepoznato okruženje; i neke vama nebitne scene iz Byzantiuma - jednog od meni najdražih vampirskih filmova.

Vampiri​

Imam dojam da se vampiri i njihovo društvo predstavljaju jako rigidno i vrlo ekstremističko. Takva prezentacija nije igriva, niti mi se sviđa.

U svojoj osnovi su vampiri samo ljudi. Koliko i kako vampirizam utječe na ljudskost je predmet igre, ali ne bi smio pojesti tu osnovnu ljudskost koja traži povezanost. zato mislim da moramo gledati na klanove kao na velike obitelji. I koliko god se netko (u igri i van igre) trudi prikazati klanove kao stroge, razdvojene cijeline sa jakom unutarklanskom povezanošću - ja bih se vratio na ljudskosti i jednostavnost osobe u nekakvoj grupi.

Pitanja

Tko ste vi i zašto ste zajedno? Da li je vaša coteriea već postojala, ili su vas stariji i moćniji vampiri okupili? Ako ste odprije zajedno - koliko dugo?

Razmislite o vezama koje imate sa smrtnim svijetom. Da li je to obitelj za koju se brinete? Prijatelji koje ste stvorili od kad ste umrli? Odakle ste uopće i koliko dugo živite u Ferrari?

Style Sunday: Favourite RPG Cover Art

· 3 min read

Najnaslovnica je stvarno težak odabir. Vizualan identite knjige jako utječe na mene, i ne mogu se odlučiti za neku naj, naročito jer sam i svjestan sebe da bi će se taj odabir promijeniti u sekundi. Umjesto toga, ovo su neke naslovnice koje su mi uvijek jako drage; spomenute abecednim redom.

Agon​

Cijela knjiga je umjetničko djelo, a naslovnica jednostavno, jasno i upečatljivo pjeva o čemu se radi u ovoj igri - igrat ćemo grčke heroje, u svijetu mitova i legendi.

Apocalypse World​

Još jedna prekrasno izravna naslovnica. Ponekad mi je nelagodno dok ju gledam. Ali svaki put kada ju pogledam znam da je unutra nešto sjebano, nešto prekrasno sjebano.

Band of Blades​

Jedna od onih naslovnica koja ti sjedna na pluća da ne možeš disati, dim ti ulazi u nosnice, a uši strepe od jauka koje čuješ.

Dialect​

Ne znam zašto mi se ova naslovnica sviđa. Imam osjećaj da nacrtana slova naslova pričaju neku priču dok nestaju u vatri. Ali nikako da dokučim dublju simboliku.

Ironsworn​

Ne volim fotografiju u RPGovima, ali ovdje su odlično iskorištene. Tako i naslovnica koja sjajno postavlja atmosferu i u gledatelju potiče prave ideje.

The Mountain Witch​

Uvalio sam novce autoru za drugo izdanje igre. I to je jedina Kickstarter kampanja za koju sam dao novce, a da je autor nestao sa lice zemlje. Bez obzira ne te loše osjećaje, ova naslovnica je sjajna. Čuješ uvodnu muziku, vidiš slova kako se miču u uvodnoj sekvenci starog Kurosawinog filma.

Operators​

Techno trileri i dobri vojni filmovi su moja tajna strast. Ova naslovna ilustracija je sjajno sažela žanr. Kao i Mountain Wicth, vidiš titranje slova, okvir koji se sužava oko lica ...

Polaris: Chivalric Tragedy at the Utmost North​

Ova naslovnica je poezija. Svaki drugi komentar je suvišan.

Symbaroum​

Ovo je fantasy, mračne i opasne vrste. Ti osjećaji klize iz ove naslovnice.

Podsjeća me na naslovnicu Michael Whelana za Elric and the Sinking City.

Winter's Daughter​

Bajkovita naslovnica za bajkovitu avanturu. Na prvi pogled očekuješ stari pohabani papir knjige koja već dugo stoji u ormaru.

Why does your character do what they do?

· One min read

Sa ovim likom motivacije su bile prejednostavne.

Bio je u marokanskom zatvoru i ne želi se vratiti.

Bio je kuhar, uspio je dobiti posao u restoranu koji je nekad bio jako dobar i želi ostati tu.

Drogu dila jer mu plaća nije neka, vidi gore zašto; a voli novce i lagodan život.