Skip to main content

First RPG Bought This Year

· One min read

During the turn from ‘90s to ‘00s I was finishing high school and starting college. Living in Croatia at the time I had no access to a credit card, my mother had one no online store would accept. PayPal was a thing I aspired to. At one time I e-mailed Ron Edwards to see if I could just snail mail the $5 to him for a pdf copy of Sorcerer (he was extremely kind and just sent it to me).

There are a lots of games I missed out in that period of my life. So when I remeber I look them up and get them if I can. At the start of the year I was in a gaming funk, having lost a bag with a bunch of my old, nostalgia, gaming parafenalia (and Witchburner - a bleated birthday present with the best dedication ever). For no reason I could remember I was looking up Clinton R. Nixon, and the next thing I knew Lulu was printing me a copy of The Shadow of Yesterday.

Vodonoše u Bijeloj Pustinji

· 4 min read

Ovo je bio najgori session koji sam odigrao kod Marka!

Sam si je kriv za to, ljestvicu si je postavio jako visoko. Ali bombastičan uvod, koliko god bio šaljiv,  zaslužuje i objašnjenje. TL;DR za ovaj osvrt bi bio: GM i igrači su bili sjajni za stolom; prep je bio očekivano kvalitetan; no nešto se  zagubilo na putu kroz Toranj. Zakoračimo zajedno u Bijelu Pustinju (u nastavku će biti spoilera).

Mi smo Vodonoše. Mi smo samo Vodonoše.​

Tko u opisu nije pročitao fantasy Mad Max: Fury Road nije pročitao opis. Za stolom nas je dočekalo pet likova, i znao sam da su oni svi tu sa svrhom i razlogom. Svaki je imao kratak opis tko je - taman dovoljan da nas postavi ne samo u kožu lika, nego i u svijet u kojem oni žive. Svaki od igrača je morao odgovoriti na ista četiri pitanja, čime smo uspostavili odnose među likovima, ali i ispričali ponešto o svijetu koji nas okružuje. Svakim odgovorom likovi su postajali sve više naši; grupa je dobivala povijest i koheziju; naš svijet je izrastao van postavljenih granica.

Nakon trideset i dvije godine petero Vodonoša je zakoračilo u Bijelu Pustinju, iz koje se niti jedan Vodonoša nije vratio. Ponovno smo gradili sada već naš svijet, odgovarajući na pitanja o putovanju kroz pustinju. U pustinji, nadohvat Tornja, naišli smo na prvu prepreku i dilemu - žrtvovati našu prijateljicu i suputnicu Plimu (u koju je moj lik bio zaljubljen) i pobjeći sa vodom i alatima; ili spasiti Plimu i izgubiti pola svega. Svega što bi nam moglo trebati da doslovno spasimo svijet.

Nakon trideset i dvije godine četvrto Vodonoša je zakoračilo u Toranj, u kojem niti jedan Vodonoša nije podbacio i voda je uvijek tekla. Toranj nas je brzo razdvoji i počeli smo se penjati i rješavati zagonetke koje su se vrtile u krug …

Prvo bi Kiša ušao u prostoriju i morao koristiti svoje vještine da uskladi glazbu prostorije. Zatim bi on dobio upute, a Toranj bi mu dopustio da razgovara sa Rijekom, koji je upute morao iskoristi da sigurno pređe kroz svoju prostoriju. Rijeka je postavljao zagonetke Slapu, koja je morala otkriti odgovor, i zatim pokazati put Vrelu bez da koristi određene riječi. Vrelo je morao nacrtati sliku Kiši, koji je morao pogoditi jednu riječ koja opisuje tu sliku.

Tri puta su naši Vodonoše morali nadogradit Toranj. Svaku pogrešku je Toranj kažnjavao bitkom protiv mrtvih ratnika, pripadnika drevnih kultura  koje su poznavale ratovanje i ratovanjem proklele naše zemlje.

Uspjeli smo doći do zelenog raja punog vode na vrhu Tornja i dobili izbor - žrtvovat sebe i pustiti vode Tornja da teku dovoljno da naš narod preživi trideset i dvije godine, ili žrtvovat sve druge i pustiti vode Tornja da teku u neviđenom izobilju koje će obnoviti prirodu. Naše final je vidjelo prekrasnu i emotivnu raspravu, a završilo je teškom odlukom Slapa mlade majke koja je odlučila žrtvovat sve za nešto bolje. U epilogu smo se vratili na pitanja koje nam je DM postavio o dalekoj budućnosti u kojoj se naših Vodonoša ne sjeća niti jedan pjesmotvorac.

Zadnje pitanje, Da li se isplatilo?, je palo na moja ramena. Nema te knjige, serije, muzike … koja te može ovoliko staviti u prvi plan i napraviti nešto tvojim i nezaboravnim, moćnim jer je tvoje. Sjediti za tim stolom se apsolutno isplatilo, a našim Vodonošama? Da li se isplatila njihova žrtva, bol, tuga? To nije bitno, jer nikako drugačije nije moglo biti.

Ah, mediocre!​

Gledajući u retrovizor, par stvari nije dobro ispalo.

Ne vjerujem da ću ovo napisati, ali bilo bi bolje sa više rekvizita. Par puta se spominjala pjesma koju smo čuli u pustinji i koja je bila napisana na zidu; bilo bi nam pun lakše da smo imali kopiju koju možemo čitati (bez da ju sami zapisujemo). Nekoliko soba je imalo natpise koji su isto sjajni kandidati za printane materijale.

Jedan od lajtmotiva svijeta je prošlost u kojoj je šest naroda ratovalo i uništilo svijet. Toranj nas je kažnjavao za neuspjeh u rješavanju zagonetki - borbom protiv zombija. Tematski bi bilo bolje da smo imali neprijatelje protiv kojih smo mogli izbjeći borbu ili ih pobijediti neagresivno. To bi nam otvorilo mogućnost da pokažemo da je naš narod naučio lekcije prošlosti.

Ali najgora pogreška koja se potkrala našem DMu je railroading. Tokom glavnog dijela avanture nismo imali nikakvog utjecaja na radnju, nikakvog izbora …i točno se vidi što se dogodilo. DM se prijavio za finale i imao rok. U jednom trenutku je inspiracija rekla - hajde da napravim puzzle box dungeon, i stvari su pobjegle kontroli. Na papiru je ovo sjajan setup i zabavna izvedba zagonetki; dok je u praksi ovo sjajan setup i izvedba kojoj treba nekoliko revizija da se slože teme i scenografija i da se oni otvore igri i igračima.

Osvrt na Talijanski paviljon: ljetna repriza

· 5 min read

Neformalno organizirani Ljetni retrovizor je spojio novu četvorku u Talijanskom paviljonu. Ovaj osvrt se oslanja na prethodno napisano: originalnu ponudu Talijanskog paviljona i osvrt na njega.

Here be spoilers.

Važnost domaće zadaće​

Ova ekipa je napravila zadaću bolje i sjetili su se osnovnih moći većine sfera koje su im likovi imali. Što je znantno ubrzalo partiju i jako ih rano usmjerilo u neobičnost događaja. Čako su i generalnu neobičnost počali brže ispipkavat.

Zaniljivo je bilo vidjeti koliko se slično igralo u smislu reakcija i smjera. Ali i koliko su sitne odluke drastično utjecala na ishod. Od samog odabira Tradicija koje je dovelo do toga da smo imali PCa zaljubljenog u Nausikaju. Do spontanog uzimanja papira sa kuhinjskog pulta. Zanimljivog skoro pa ignoriranja prvog NPCa sa kojim su imali priliku razgovarat.

Atmosfera​

Ali možda i najveći utjecaj na partiju je donijela muzika. Igrali smo u privatnosti stana, i mogao sam puštati muziku. Jedna od ranih ideja je bila složiti soundtrack za partiju, a on bi se sastojao samo od obrada poznatih stvari. I time sam htio natuknut da ova grupa magova nije u Kanzasu. Nisam ga nikad složio jer sam znao da će se igrat u Mačku. I onda trenutak sinoćnje opresije - obrada Can't Get You Out Of My Head se vrtila sve dok se nisu vratili u stvarnost. Ne mogu zamisliti bolju muzičku podlogu, bolju potporu temi opsjednutosti i raspadanju, zapetosti u situaciji od tog upornog ponavljanja pjesme negdje u pozadini igračke svijesti.

Kada je prvi lik pobjegao iz zatočeništva prebacio sam se na Trickya Hell is 'Round the Corner koju sam isto ostavio na beskonačnom ponavljanju. Ta je pjesma istina ove partije jer je i ona bio velika inspiracija za događanja. On je izgubio kćer, i u jednom intervjuu je rekao:

It feels like I'm in a world that doesn't exist, knowing nothing will ever be the same again. No words or text can really explain, my soul feels empty.

Tricky

Sve je važno​

Sve je važno u Talijanskom paviljonu. Od nespomenutih referenci:

Slike likova koje se nalaze uz likove su slike likova serije Legion. Serije koja bi trebala biti na must watch listama, a bavi se temama šizofrenije, stvarnosti i zbilje, konfliktom dva(?) maga uma.

Nausikaja, tragično izgubljena kćer je ime dobila po hrvatskom filmu istog imena, a nmjezin otac je muška transkripcija jednog od likova iz fima Marije Slajner.

U pitchu su mjesto i vrijeme na kraju opisa, jer ništa nije kako treba biti.

Kada ne ide dalje​

Na Discordu ODGa se bacilo par kratkih crtica, ovo su moje o ljetnoj ekipi, ovdje sa spoilerima.

Ante, Akashayana​

Igrač koji je najgore prošao tokom partije. Odgovori na pitanja su mu bili u kategoriji budalo meet šamar. Jednostavno savršeni. Pričao je o tome kako se zaljubio u Nausikaju, ali u zanosu kraja u kojem su oni saznali da je ona poginula i pokrenula lanac događaja koji ih je doveo ovdje ga nisam stisnuo u tom smjeru. GM fail najgore vrste, koji će me proganjati godinama.

Jana, Cult of Ectasy​

Igrala ju je moja gaming wife za koju sam se od nultog dana pripreme malo nadao da će igrati Paviljon, jer je ovo tip sessiona koji nas dvoje kao igrači obožavamo. Bio sam malo tužan kada se nije prijavila na taj ODG. Bio sam jako sretan kad se javila za reprizu. Tokom partije sam ju opet zapostavio u strahu da će mi pojest sav spotlight, jer se zanesem kada igram sa njom.

U jednom trenutku je iskorisitla kontrolu nad vremenom pogleda što se maloprije dogodilo je bio bonbon, i kao da je pisan za naša igranja. Pričati unazad od trenutka u kojem ih Mario uvlači u sebe, metak koji se vraća u Sybilin pištolj ... prekrasno.

Bile, Virtual Adept​

Prekrasno igran lik i želim reći da mi je MVP bio i onda skreneš u Trnje i izađeš na Trnskom ... , ali nije. U klasično sjajno igranom liku mi je najdraži trenutak bio nakon jedan trenutak tišine. Ante ga napucava dopaminom ne bi li poletio i probudio se. Sada budnom Bileu dajem novi opis scene i prebacujemse na ostatak ekipe da malo kuha, A on (igrač, ne lik) sjedio u trenutku samoće i tišine, zatvoren u svom umu - i panično razmišljao kuda dalje, jer niti jedna opcija nije bila dobra.

Sybil, Euthanatos​

Ne znam pola stvari koje je napravila tokom večeri. Ali ... likovi su pobjegli iz uma svog mentora. Situacija je teška i na licima igrača gledam onu slatku paniku koju svaki GM priželjkuje: ne znaju što napraviti ne zato što nemaju opcija ili ideja - nego zato što ne žele krenuti niti u jednom smjeru jer je svaki doabir težak. Znali su da se svijet raspada i da nemaju puno vremena. Od svih likova te večeri njezin je bio najprikladniji za pitati: što radiš?

A ona je u dahu prišla svom mentoru. Zagrlila ga. Na sljepoočnicu prislonila pištolj. Povukla okidač.

To je scena koja je zatvorila ovu partiju; nježna, teška, okrutna, neophodna ... a spakirana u tridesetak sekundi igre.

Osvrt na Talijanski paviljon

· 6 min read

Tema ODGa 119 je World/Chronicles of Darkness ali bez vampira. Vrijeme je da manje (nikad) vođene igre dođua za stol. Javljam se čim prije da zgrabim Mage: the Ascension za sebe. Na ODGu sam već vodio Mage game Povratak iz sjene, ali sa laganim Cortex Prime hackom pravila.

U jednom trenu netko (ja) briljantno (nimalo) predloži:

Ili da je cijeli ODG u WoD u isto vrijeme, isti događaj, isto mjesto(?).

Odjednom svi vodimo u Zagrebu, (filmsko/serijski) danas. Iz ničega se imena svh partija formiraju u obliku nekog mjesta ... i tako ja dolazim do Talijanskog paviljona.

Život je san​

Jako volim priče koje se bave temeljima stvarnosti, koje bacaju nesigurnost u to da li mi sanjamo li smo u javi. Meni je Mage savršena igra za igrati se sa takvim idejama, i gledajući unazad ne iznenađuje me što mi je prva ideja bila da mi glavni negativac bude nephandi ili maurauder - jer ako išta volim, to su mage likovi kojima je njihov stvarnost rastopljena u kaljuži nestabilnog ludila.

Vrlo brzo odlučujem pojednostavniti stvari, jer me strah da ću sa toliko frakcija igre zakomplicirati život igračima. Pokušavam smisliti način kako da im to predstavim, da ih mogu koristiti za lažne tragove ili nekako navoditi na krivi put. Odlučujem se na maksimalnu jednostavnost - igrače ću zamoliti da pročitaju uvod u kozmologiju, a priča će se vrtit oko njima poznatog maga koji upravo ludi.

Začini jedne igre, ili kako skuhat priču?​

Ta jednostavna ideja da likovi moraju znati antagonista brzo prerasta u jaku puno važnih momenata za pripremu partije.

Antagonist je upravo postao iznimno moćan mag sfere uma. Njegov prekid sa stvarnošću pokreće radnju. Brzo to postaje događaj koji utječe na masu ljudi koji su odjednom iznimno tužni i idu na gore.

On neće biti nepoznanica, i tako im on postaje mentor. Doslovno osoba zbog koje su svi likovi tu u Zagrebu. Što sa sobom vuče da nagla promjena mora imati svoj zašto, i zalazim u dizajn pozadinske priče koji me pogađao na osobnoj razini:

Pokretač priče je automobilska nesreća (najobičnija, tragična nesreća) u kojoj je poginula njegova kćer. On to saznaje, i ne može se nositi sa time. Tuga ga prevladava i on gubi kontrolu. Tjednima mi ta ideja ruje u glavi i razmišljam kako bi se takva osoba rastopila.

Sada sam siguran da su likovi ti koji ga dolaze zaustaviti. Netko ga ubije, odnosno upuca u trbuh, i to ga slomi do kraja. Brani se na jedini mogući način i uvuče njihove umove u svoj. Pokušava nešto, nije mu jasno što jer se nalazi u nekoliko ekstremnih stanja odjednom. Makar je on majstor magijske sfere, on je još uvijek čovjek, sa ljudskim manama i ograničenjima.

Svaki Dante mora imat svog Vergilija​

U ova dva mjeseca sam možda najviše razmišljao kako da sve signaliziram igračima da im lažem.

Od skoro prvog trenutka sam znao da će partija početi tako što će prva stvar koju igrači i likovi čuju doći iz antagonistovih usta: "... i ne možete mi vjerovat! Da li ste me razumjeli?".

Nakon toga sam proveo previše vremena razmišljajući o muzičkoj podlozi. htio sam složiti playlistu opskurnih prepjeva poznatih pjesama, i time signalizirati igračima da nešto nije u redu - jer su sve pjesme koje znaju krive. Nisam se htio osloniti na muzičko predznanje igrača, ali mi se sviđa ideja muzičke natuknice. Tako nalazim nešto off i remix Kylie Minogue postaje muzička tema (koju sam u zadnja dva mjeseca toliko slušao da mislim da sam izvođaču kupio novu jahtu).

https://tidal.com/browse/track/159378913?u

Prelazim na boje koje su uvijek važni indikatori u filmovima i serijama (Matrix, Legion). Nisam siguran da li će biti preočito ili ne, konačno se odlučujem probati. Rano sam znao da ću imati iznimno jake i kontrolirane prelaze iz scene u scenu gdje ću im govoriti gdje se nalaze, kako su obučeni ... ali sam i htio i signalizirati stvarnost od natjeranog sna. Crvena boja je boja sna i nedostatka kontrole; plava stvarnosti i njihove kontrole nad zbivanjima.

https://www.youtube.com/watch?v=ZJvcujkpp68

Jedna od ideja, koju sam na žalost zaboravio iskoristiti tokom igre, je da je Mario (antagonist) trebao imati distinktivnu frazu koju bi čuli na početku partije jer ipak sa njim počinju radnju. I onda bi ju koristili svi NPCi koji su u stvari on ili plod njegovog uma. Ali NPCi koji su tu zarobljeni sa njima ili su nastali zbog utjecaja njihovih umova na Maria - nemaju istu govornu frazu.

Osim boja htio sam im jako predočiti da postoji nešto od čega ih se tjera - mjesto nesreće jer se Mario sa tim ne može suočiti. Mislim da su likovi u tri navrata išli pokraj te nesreće i niti jednom nisu stali pogledat što se događa. Što je možda jedan od najboljih elemenata igre uloga - koliko te nepredvidljivi interesi i interpretacije igrača mogu zaokrenuti u neki smjer.

Konačno, od bitnih elemenata, znao sam da želim imati još nekoga tko je zarobljen sa njima. Izbor je očito pao na prave neprijatelje - i tako su se družili sa tehnokratom Novog svjetskog poretka Ivanom Horvatićem koji je trebao biti Vergilije njihovom Danteu. U prekrasnom spletu okolnosti on je postao sporedan lik sa masom informacija koje im je servirao, i koje su ekspresno ignorirali jer mu profesorica Nena nije vjerovala.

Likovi i pravila​

Igrali smo po Mage: The Ascension 20th Anniversary Edition pravilima, odnosno po jako reduciranim pravilima. Sve redukcije su bile u svrsi one shot prezentacije i igrivosti. Ne želim skrenuti na recenziju knjige, ali spomenut ću da su meni ova pravila najbolja verzija Magea koju sam čitao. Isto tako nikada ih ne bih koristio za igranje Magea. Mislim da storyteller pravila jednostavno ne daju ono nešto što ove igre trebaju. Sustav za magiju je sjajan, ali ovo je još uvijek stara igra koja više truda troši na fizičku borbu nego na magiju.

Igrači su me zadivili svojom sposobnošću da stvore sjajne, zanimljive i uvjerljive likove u nekoliko minuta. Igrali su ih kao da nam je ovo finale kronike, a ne prvi i jedini sati koje će provest u njihovoj koži. Odgovori na uvodna pitanja su isto tako bili prekrasni i slojeviti. Mislim da su i njima pomogli uspostaviti vezu sa likom mentora, koliko su meni pružili elemente na koje sam se mogao vezati kasnije tokom igre.

Talijanski paviljon PC pitanja

· 4 min read

Akashayana​

  1. Kako se zoveš i odakle dolaziš?
  2. Koji je tvoj fokus? Kojom se borilačkom disciplinom baviš?
  3. Kada si došao u Zagreb sprijateljio si se sa Mariovom kćeri Nausikajom. Gdje te odvela tvoju prvu večer ovdje? Da li je vaše prijateljstvo preraslo u nešto više?

Affinity: Mind

Celestial Chorus​

  1. Kako se zoveš i odakle dolaziš?
  2. Koji je tvoj fokus? Misliš li da borbu za duše čovječanstva treba voditi aktivnije nego sada?
  3. Mariova životna strast te zavela. Kako su njegova učenja poljuljala tvoju vjeru u tvoj red?

Affinity: Prime

Cult of Ectasy​

  1. Kako se zoveš i odakle dolaziš?
  2. Koji je tvoj fokus? Koji je tvoj trenutni put u ekstazu?
  3. Trebalo ti je neko vrijeme da počneš razumijevati lekcije kojima te Mario vodio. Jedna ti je pomogla prevladati strah i otvorila te prema istini. Tada si osjetio neku neobičnu zadršku u njegovom umu, nešto što on štiti od drugih. Da li mu vjeruješ?

Affinity: Time

Dreamspeakers​

  1. Kako se zoveš i odakle dolaziš?
  2. Koji je tvoj fokus? Kako ti pomažeš svijetu da se izlječi?
  3. Tokom boravka u Zagrebu si počeo vježbati yogu sa Martinom, Mariovom ženom. Nedavno ti je odala tajnu - koju?

Affinity: Spirit

Euthanatos​

  1. Kako se zoveš i odakle dolaziš?
  2. Koji je tvoj fokus? Nedavno si pogriješio i ubrzao životno propadanje krivoj osobi. Nisi ispravio tu grešku. Kako se nosiš sa time? Da li si priznao svoju grešku Mariu?
  3. Mario ne voli podučavat euthanatoie. Od svih mentora tvoj je morao platit najvišu cijenu da bi te primio. Da li te Mario ikada stvarno prihvatio kao svog učenika?

Affinity: Entropy

Order of Hermes​

  1. Kako se zoveš i odakle dolaziš?
  2. Koji je tvoj fokus? Svom hermetičkom mentoru šalješ tjedne izvještaje o svom napredku. Da li je zadovoljan? Ako nije, čime ti se zaprijetio?
  3. Da li si ti ikada želio biti ovdje?

Affinity: Force

Sons of Ether​

  1. Kako se zoveš i odakle dolaziš?
  2. Koji je tvoj fokus? U Zagrebu si napravio nešto što je poljuljalo status quo; tehnokrati Novog svjetskog poretka su te primjetili; ali neprobuđeni znaju za tebe. Što si to napravio?
  3. Sa Mariom se osjećaš kao nisakim prije. Rekao su mu više intimnih stvari nego ikome ikada. Prošli tjedan si mu priznao nešto … što?

Affinity: Matter

Verbena​

  1. Kako se zoveš i odakle dolaziš?
  2. Koji je tvoj fokus? U noći punog mjeseca, na obroncima Medvednice, si sa svojim sljedbenicima žrtvovao košutu. U sredini kruga stajala je Nausikaja. Molila te da svojom magijom zaštitš život. Njen ili djeteta u njenoj utrobi?
  3. Od prvog trenutka te gledao. Gledao te očima mladog, neobuzdanog, bezbrižnog mladića. Nikada ti nije ništa rekao, ali taj pogled ... Da li ste ikada popustili i predali se?

Affinity: Life

Virtual Adepts​

  1. Kako se zoveš i odakle dolaziš?
  2. Koji je tvoj fokus? Martina, Mariova žena, te zamolila da joj pomogneš sa sigurnom komunikacijom. Rekla ti je samo da se želi dopisivati sa starim prijateljem koji se skriva od tehnokarata. Da li si joj pomogao?
  3. Osjetio si tajne prostore u njegovoj kuhinji. Da li si ikada pogedao što Mario skriva u njima?

Affinity: Correspondence

Sfere​

• Rank 1: Perception – the ability to perceive and observe the forces in question. With such basic (yet useful) understanding, a character can sense things that few mortals ever recognize.

•• Rank 2: Manipulation – the ability to do small things with those forces. At this point, the mage begins to exert minor control over the phenomena she sees, and may use it to work small changes upon herself.

••• Rank 3: Control – the ability to alter reality in noticeable ways, though these are usually restricted to the mage’s self. In most cases, the Sphere begins inflicting damage at this level, and allows the character to work small alterations on other characters.

•••• Rank 4: Command – the ability to perform major acts of alteration through the principles of that Sphere. Generally, this level allows the mage to make significant changes to the Patterns of other characters.

••••• Rank 5: Mastery – the ability to command vast forces in connection with that element of reality. By now, the mage knows almost everything there is to know about the principles of that Sphere and can perform godlike deeds with them.

Neki stari klinci

· 6 min read

ODG je 112 i igramo Masks: A New Generation, Powered by the Apocalypse (PbtA) igru koja se bavi adolescentnim superherojima, njihovim životima dok odrastaju u punopravne superheroje. Za stolom su uglavnom neki stari klinci; sa dvojicom sam igrao samo na nedavnim ODGovima, treći suigrač i voditelj su mi poznatiji i jako dragi suigrači. Sjeli smo, navukli maske i vrlo brzo stvorili Neke nove klince.

Izdavač Masksa je Magpie Games, poznat po sjajnim Powered by the Apocalypse igrama; ne samo po sjajnim žanrovima koje obrađuju, nego i po jako zanimljivim prilagodbama pravila. Već na prvu Masks zanimljivo i pametno ulazi u svoj (pod)žanr teen superheroja.

Emulacija super moći je napravljena funkcionalno, jer nije primarni cilj ove igre. Super moći su stvar dogovora i koriste se u opisima rezolucije poteza, osim kada lik odabere neke dodatne sposobnosti koje ga definiraju. Ali većina moći je narativna i u službi dekoracije. Pristup koji su prethodno koristili u sjajnoj urban fantasy igri Urban Shadows.

U pravilima su mi puno zanimljiviji, i igrački jači, bili atributi (Možda se krivo sjećam kako se zovu) i stanja (Možda se krivo sjećam kako se zovu 2: Zaboravitelj se vraća!).

Atributi su skup opisa super-junačkih elemenata, npr. Freak, Superior, Saviour, itd. Oni ne predstavljaju stvarne karakteristike lika kakav on faktički je, nego predstavljaju kako pojedini lik vidi sam sebe. Mijenjaju se, idu gore i dolje. Sve do trenutka odrastanja, kada se više ne mijenjanju. Oduševilo me koliko nešto toliko jednostavno i maleno, podupire osnovnu temu igre - promjenu i odrastanje.

Stanja likovi dobivaju (uglavnom) neuspjehom na kockama. Predstavljaju privremene unutarnje probleme lika, koje situacije potenciraju. Ima ih nekoliko (prestrašen, nesiguran, itd.) i dok ih lik ignorira - daju mu mehaničke penale na neku grupu poteza. Još jedno prekrasno rješenje koje ističe što je u igri stvarno važno.

Scenarist i ilustrator

Masks mi je vodio isti GM kao i Pasión de las Pasiones, i moram istaknuti jako dobro strukturiranje u obje odigrane igre. U obje partije smo imali istu strukturu:

  1. Uvod u pravila i samu igru.
  2. Izrada likova.
  3. Prvi čin koji ujedno funkcionira i kao jako kratka partija. Što je bitno za ovaj ti igara jer imamo priliku odraditi poteze koji se igraju samo na početku ili kraju partije.
  4. Drugi čin koji funkcionira kao druga partija.
  5. Finale.

Jako mi se sviđa ta formula jer lijepo prikazuje ideju same igre, odnosno kako je zamišljeno da se igra u svom punom opsegu. Sličnu tehniku sam igrao u Escape from Mos Shuuta, službenoj uvodnoj avanturi za Star Wars: Edge of the Empire, gdje likovi imaju napredovanje sredinom avanture. Tehnika je jednostavna i zahvalna kao dio one-shot avanture, i svakako bih preporučio da se više koristi (uključujući i meni koji uporno zaboravljam na nju).

Uz to je GM pazio na terminologiju unutar igre. U Pasión nas je pitao što kamera vidi, dok nas je u Klincima pitao što vidimo u panelu, što piše u oblačiću teksta. Jednostavna, a pretpostavljam njemu mentalno zahtjevna tehnika, koja nas je dobro podsjećala na žanr i medije koji igramo.

Sam uvod u Masks i naš Neo Zagreb je bio brz, evokativan i informativan. Da je ovo bila serija vidjeli bi prekrasnu montažu TV spikera od Jugoslavenske radiotelevizije, preko Radiotelevizije Zagreb, do Hrvatske radiotelevizije. Možda u stilu TV kalendara. Ton je bio lagan, sa težinom i ozbiljnošću u pozadini. Šaljivost na razini materijala koji igramo, lijepo prilagođena našim prostorima i kulturnim aspektima (jugoslavenski superheroj Jugoplastičar zaslužuje barem jednu epizodu svog stripa!).

Cijeli stol je nalegao u kreiranje likova baš kako je trebalo. Ideje su frcale, jer kako ne bi u igri koja potiče ljudsku kreativnost. Ali moram istaknuti da smo svi međusobno surađivali i uključivali svoje likove; provjeravali sa suigračima da li su im naše ideje OK; i postavljali granice. Dio stvaranja likova je odgovaranje na unaprijed postavljena pitanja, moje prvo je bilo sa kim se moj lik ispuhuje. Pitao sam igrača Jelene Spokojnice (poznate i pod njezinim super-junačkim imenom - Osmrtnica) da i bi bila moja BFF. On se prvo nećkao. Predložio sam mu da su naši likovi dobre frendice iz osnovnjaka, i da joj ja pomažem nositi se sa njezinim super moćima (i kako). Konačno je igrač pristao, ali sa svojim uvjetom - samo ako nitko ne zna da su Tea i Jelena BFFs!

Konačno smo završili sa likovima, i panično sam pogledao na sat. Bio sam uvjeren da nam je ostalo možda dva sata za samu igru. Uvod i postavljanje likova putem pitanja na koje smo morali odgovoriti nam je već dao toliko priče, toliko nas je angažirao, da sam bio siguran da smo dobro zabrazdili i pretjerali. Ali sat je rekao da je tek prošlo 20:00h.

Errata corrige​

Tokom igre sam imao problema sa aktiviranjem super moći svog lika, uspio sam tek u zadnjoj akciji koju sam napravio u partiji. Da budem jasan, ne krivim nikog; razlog leži u malo nerazumijevanje pravila, više u lošim rezultatima kocaka. Kao pravi superjunak poslije bitke bih napravio dvije stvari drugačije.

Masks i slične igre su jak zahvalne za slanje sažetih pravila i playbookova prije partije. Radi se o malo teksta sa kojim se igrači mogu upoznati dan ili dva ranije, i doći pripremljeni za odabire likova, možda postaviti pitanja oko nejasnih pravila. Još jednom, meni u ovoj situaciji ne bi pomoglo, jer sam loše shvatio interakciju mehanika svog lika, i svejedno bih bio u nezavidnoj poziciji tokom igre - jednostavno je stvar osobnosti i pristupa pravilima.

Druga stvar, boljka od koje i sam patim, a pomogla bi mom liku je zadržavanje pažnje. Jako često se u PbtA/FitD/i sl. igrama pažnja prebacuje sa lika na lik nakon jednog bacanja kocaka/jedne radnje/jednog nečeg. Ali te su igra u pravilu mehanički brže, i njihov pristup igranju to u stvari ne traže. One vole da se igraču i liku posveti malo više pažnje, nekoliko povezanih bacanja kocaka, i onda pauza i prebacivanje pozornosti. Što bi pomoglo u mojoj situaciji gdje je moj lik imao moći koje je mogao koristiti tek kada se (mehanički) napuni, pa sam ja uglavnom nešto korisno radio svaki drugi put kad sam bio na redu.

Jako bih naglasio da su ovo sve pozitivne kritike nakon stvari. Vidio sam da se MC trudi da svi imamo priliku aktivirati svoje posebne moći.

Neozagrebački superklinci

Sjedili smo, često stajali od uzbuđenja, i složili četiri divna lika. Žao mi je što nismo snimali rađenje likova. Toliko prekrasnih didaskalija zašto je netko nešto odabrao, toliko pozitivnih provjera da li je nešto u redu suigraču, toliko ispreplitanja likova i međusobnih prijedloga …

Atmosfera i suradnja rađenja likova se prirodno prelila u samo igru. Lijepo smo se prelijevali iz akcije u neakcijske scene. Cijelu večer su obilježili igra koju je vodio razgovor i briga za suigrače i njihove likove. Tu večer smo igrali srž PbtA pristupa igrama. Mislim da nitko za stolom večer nije završio sa željom da se ovi klinci ponovo okupe.

Noctem Republica de Ragusa

· 5 min read

The real cause of the fire that started during the night of August 16, 1296 is unknown. Most of the city of Ragusa was burned down and later rebuilt from the ground up. The fire also took out all of the resident Kindred and most of their ghouls.

Of the survivors from that period we know only two: Miho Dišić, Gangrel primogen since the first day of the Republic, who takes residence in the mountains and prefers to move between the small defensive forts. Still active in Kindred society, he is the prince’s Scythian (sheriff). He is widely rumoured to have a pack of werewolves who do his bidding. The mortal Kaboga family are his blood relatives.

Verzo, an ancient Ventrue Kindred, who has since slipped into torpor. All the Ventrue residing in the Republic are of his bloodline. It is said that he was one of the Illiryans who built the first setlement that will one day become Ragusa.

The year is 1647. The Republic is governed by a younger generation of Kindred, who took the lessons and shared the common wisdom of the Kine and are doing things a little differently. Not wishing to stir the pot, the Republic has a formal prince as acknowledged by recently risen Camarilla. The potentially dangerous truth kept under the rug is that the local Kindred have a Small council and an elected rector who changes every six years. The core of the power structure is a triumvirate and a coterie consisting of

  • Flora de Resti (Cvijeta Restić) a Toreador.
  • Trifun de Bucchia (Trifun Buća), a Ventrue
  • Orsat, a Nosferatu

Their position is strengthened by the implicit support of Miho Dišić; and the permanent ambassador from Constantinople Warmaksan, once a Berber warrior, now a Banu Haquim Kindred.

The three of them play to each other's strengths and are wisely following the trends set by the Kine generations. Namely they managed to create a strong trade organisation for the Kindred that transports and acquires specialised goods. With Orsat in charge they have an espionage network to rival the best of the era. Finally they take care to support the Kine of the Republic in their machinations and actively aid them in defending the sovereignty of the Republic.

Right now, even with the slow decline of Ragusa, the Kindred society is very strong and is able to support more Kindred than the human populace would allow. Hidden shipments, foreign deaths while in quarantine … there are a lot of small ways to boost the feeding grounds as long as some additional laws are maintained.

Lopud​

And then there is the colony on the island of Lopud. A small island supporting way more Kindred than it should. But several fractions have villas there used to conduct secret, and private research. Peace, quiet, safety - at a steep price.

The Lopud colony houses anywhere between nine and fifteen Kindred. They are kept by the Small council, and fed by keeping a stock of humans in deep cellars of a couple of villas. The stock is smuggled by boats, and involved Kine are heavily bribed to look the other way. The repercussions of anyone, especially Kine, finding out that some of the ships carry slaves would be enormous and disastrous.

Most rumors depict the Kindred of the island as depraved, old, callous. Talk of the experiments conducted there is as wild as the imagination of a bored Kindred will allow on a particularly boring night. The truth is, as often it is, more complex.

The idea of a secluded place for Kindred to play and research is nothing new. But the Small council executed it with precission only a desperate group could. A group of fairly powerful and influential Kindred took residnece on an island. Security, privacy, and food are provided for a fair price; at the same time their clout is now tied to the fate of the people protecting them.

These are the people of interest:

Astolfo, a Spanish Malkavian.​

He believes that all of this is a dream from which he will wake up. Fearless, brash, and reckless to the fullest - all due to his conviction that he will wake up soon. He recounts his mortal life as the real life outside this dream.

Caeria of Lasombra​

Caeria joined Camarilla in the first days. No word out of her mouth is unconvincing. A dark haired, sinewy woman in her twenties, her skin a map of ancient war wounds. When alive she was an Illyrian queen.

She took refuge in Lopud due to the rising antagonism many of her Lasombra clan are showing towards the Camarilla. All she wants is peace and quiet for her studies. That and to spread her heretical belief that Lilith is the original vampire, and Cain the first vampire to get embraced. She will never refer to another as Kindred, only vampire.

Wolgang von Eggenberg of Tremere​

The Prussian Wolfgang fell under Caeria's spell hard. He is also in love with Bruni Giovanni.

Miklos a Ventrue​

A nobleman and a knight, who believes enough in Caeria's teachings. e is here to get away from it all, and want to be minimally involved with anoyne and anything. Dresses completely innapropriate for his status.

Black Agnes a Brujah​

Brujah whose blood hits her hard.

Possibly a lover of Bruno.

Bruno Giovanni​

Member of the Giovanni family, killed as the PC's arrive. He was presumed by the panicking murdered to be the weakest link of the heretic circle.

The Kicker​

Jelena was sent to Lopud for safe keeping. The locals want protection, and sometimes need to do favours like that. Facts of life.

The news spreads that the PCs are arriving. The kindred panic and think they are here to investigate them. Misunderstanding leads to a rash, accidental murder of the young Giovanni.

The Heresy​

Long story short - Lillith is the first vampire. She offered her blood to Kain. He drank and was even more removed from God's light.

Pasión de las Pasiones - Strast strastvenih ljudi

· 4 min read

Najgori uvod ikada​

Na ODG 110 sam igrao Pasión de las Pasiones - Powered by the Apocalypse igru u kojoj igrači preuzimaju ulogu likova u popularnoj telenoveli. Ako niste ni čuli za Divlju ružu, Marisol, ili Esmeraldu odustanite od ovog teksta na vrijeme. Ali ako znate o čemu pričam, nastavite čak i ako nemate dobro mišljenje o takvim serijama.

Ja ne volim telenovele, sapunice, razvlačenje serija u žvaku. Ne volim glumatanje, melodramu, niti … u kratku ja sam apsolutno kriva publika za ovu igru. Bilo mi je sjajno.

Elenco de Los agraviados​

Ponuđeni arhetipovi su prekrasno predstavljeni i daju dobar presjek likova telenovele. Mi smo odabrali damu/spletkarošicu, zaposlenicu, (moju) blizanku, i ljepoticu. Bez problema smo na licu mjesta napravili likove, cijeli proces se svodi na odabir: imena, izgleda (sa nekoliko ponuđenih opcija), i poteza (ili dva) koje će lik imati.

U kratko smo ponovili uvod u igru i počeli sa upoznavanjem likova kroz kratke scene u kojima smo opisali kako nas je mrski Felipe Luís oštetio, i zašto mu se želimo osvetiti. Kratko i jako, slatko smo si dali užitka u postavljanju teške sudbine naših likova. Svaki opis je bio popraćen pogledima punim mogućnosti (Da li je Angelin muž stvarno mrtav???), i jako su dobro postavili ton na koji smo išli. Svi smo imali nategnute, skoro nemoguće priče; ali niti jedna nije bila apsurdno smiješna.

I onda smo krenuli igrati, i desilo se nešto neopisivo. Stav svih igrača za stolom je bio prekrasan, i nota ozbiljnosti koje smo se držali je (po mom mišljenju) MVP večeri jer je dala na težini igri koja je prepuna tih apsurdnih i preuveličanih situacija.

Meni je bilo teško šutjeti cijelu večer, i to uglavnom u tuđim trenutcima. Slušao sam što se događa i u većini situacija želio da se scena odigra na jedno tri različita načina (Da li će mu skinuti krvlju zamrljanu košulju? Hoće li ju zavodljivo otkopčat ili strastveno strgnut? ¡Dios mío! Nije ni dotaknula košulju!!!). Ne znam da sam ikad doživio tolike naljeve ideja i mogućnosti, a siguran sam da nikada nisam toliko pozorno slušao što mi suigrači rade.

Edición del director​

Kao igrač nakon partije želim se osvrnuti i na stvari koje smo mogli odigrati bolje.

Kao osoba koja nimalo ne pati od rekvizita i pomagala za stolom nedostajale su mi slike likova. Uopće mi nije bio problem pratiti tko je tko, ali ne mogu se othrvat dojmu da bi slike glumaca, i to baš one slike koje se šalju na casting, na stolu pridonijele dojmu i da bi bilo bolje za pratiti i možda bilježiti odnose među svima nama

Par puta smo se osvrnuli da li je trebalo uspostaviti odnose među likovima. Tokom večeri sam se ja zalagao da nije potrebno; da igranje PbtA igara (koje guraju fiktivne događaje u prvi plan) traži da se stvari definiraju samo kada je potrebno i što je potrebno. Ne mislim da sam bio u krivu, ali za našu jednu jedinu partiju jesam. Znali smo da ćemo igrati samo jednu partiju, i trebali smo staviti više ograničenja. Na kraju uvoda u pojedini lik smo trebali posvetiti i minutu na odnose koji ionako postoje na character sheetovima.

Interakcija među likovima igrača je bila premala za igru u kojoj se puno poteza okida na interakciju igračkih likova. MC nas je trebao stavljati u veći konflikt, odnosno stavljati u iste interakcije, a i mi kao igrači smo trebali ići više na druge likove. S jedne strane je postavljanje scene koristilo i kao postavljanje fokusa na neki lik (pa bi on često završio u interakciji sa NPCima). Ali i postavka igre je bila da mi (the party) tražimo osvetu! I onda je svatko od nas dobio svoju scenu i, prirodno, gurao agendu kroz NPCe. Ne znam kako bi ovaj drugi dio riješio; jedino što mi pada na pamet - dogovor prije početka.

Npr. mogli smo imat dogovor da ja (ljepotica) idem na osvetu protiv zlog Felipe Luísa, ali da je moja blizanka to da preuzme moj život i da joj je moj osvetnički pohod problem jer ga ne želi i ugrožava njezin plan o mirnom životu kao ja …

Los Favoritos del Público​

Ovo je jako zanimljiva PbtA igra koja na sjajan način pitanjima zamjenjuje karakteristike. Potezi su dobri i zanimljivi. Donosi puno sitnih mehaničkih elemenata kojima pomaže u postavljanju narativnih okvira i očekivanja jedne telenovele.

Sve u svemu, iznenađen sam koliko mi se igra svidjela. Nema bolje kritike od želje da Los agraviados dobiju drugu sezonu, bez izmjene u glumačkoj postavi.

Kako se šaptalo iz dubine?

· 6 min read

U petak navečer sam slučajno pogledao ima li sutradan mjesta na ODGu. Neću lagati, nadao sam se da se slučajno otvorilo mjesto na Sanjaju li automatoni parne ovce? jer svatko bi trebao igrati barem jednu Laninu humorsku; ona je naš Napulj (Vedi Napoli e poi muori). No, igrom slučaja otvoreno je mjesto bilo na Whispers from the deep ... pa sam odlučio i tom Lookupu dati šansu.

Whispers je dio ODG Smash-Up ekstravaganze u kojoj GMovi dobrovoljci izvuku po tri karte koje predstavljaju različite frakcije (Smash-Up je prekrasna, brza, zabavna, duhovita igra koju bi trebali probati). Nakon toga se povuku u svoja četri zida i za ODG pripreme partiju u kojoj će se sve tri frakcije pojaviti.

Parely!​

Ušli smo u čizme piratskih kapetana, stali na palube njihovih brodova, i zaputili se na parley piratskom kralju Blacktideu. Kroz obrate i spletke smo uplovili u luku horora i strašnih kultista. Vjetrovi sudbine su nas spojili sa unseelie gusarima. A u velikom finalu su nezaustavljivi valovi iznosili potopljeni grad R'lyeh i samog Cthulhua.

Prve minute smo potrošili, na uvijek poželjan, uvod u osnove sustava bez puno detalja. Nakon toga smo birali likove među devet, dobro ste pročitali devet, kapetana. Stereotipna imena (The Dread Commodore, The Jade Serpent, The Savage Sultan ...) i portreti su olakšali tu odluku jer smo sa jako malo podataka (ima, ključne sposobnosti) lako mogli pretpostaviti kako se koji lik igra; odnosno koje su mu snage.

U avanturu nas je uveo kolaž scenom u kojoj je svaki lik postavljen kako dolazi na parley, i odgovorio na pitanja kako je postao pirat i kako mu se zove brod.

I konačno je počeo parley kao uvodna scena koja postavlja našu pustolovinu. Na kraju postavljanja smo imali priliku baciti kocke da bez rizika isprobamo kako u stvari radi sustav. I onda je krenula akcija koja nas je u konačnici dovela do potopljenog grada R'lyeha.

Full Sails Ahead​

Konstrukcija avanture je jako dobra jer je bila smao okvir događanja, oko kojeg se lako dodavalo meso igračkih odluka i odgovora na pitanja. GM je jako dobro koristio vodeća pitanja da nas usmjeri na smjer odgovora, i onda je iste ubacivao u neke ključne elemente svoje pripreme.

Npr. pojavio se zli guverner, koji je ušao u cipele glavnog kultista koji budi Cthulhua; tokom istraživanja/pljačke je jedan od igrača rekao da je našao kartu pa je na njoj bio i velikim X usred oceana; i sl.

Svi likovi kapetana koji nisu bili odabrani su korišteni kao NPCi. Što je jedan od sjajnijih poteza koje sam doživio. Ne samo da ih GM poznaje, nego ih i mi poznajemo jer smo ih upravo listali.

Među likovima su velike razlike u posebnim sposobnostima (ne znam kako ih 7th Sea zove), što je isto pokazalo modularnost avanture. Navodno je playtest ekipa završila na kultistima. Ali igrom slučaja sam ja odabrao lik koji je sa lakoćom nabavljao stvar, što je nama istu scenu drastično ubrzalo i dovelo nas do velikog X usred oceana.

Konačno, i stvarno zasluženo, treba naglasiti da je GM Lookup jako dobro prostajao na sve igračke izmišljotine, odnosno da se prekrasno osjetila vibra GMa koji navija za svoje igrače i njihove likove, i vrlo dobro im ide uz dlaku - ali ne nauštrb avanturi, priči, ili težini igre.

Dem Bones​

Nažalost nije sve baš toliko bajno, ili kako mi se svidio sustav - dva dana kasnije.

U odnosu na prvo izdanje, 7th Sea 2nd Edition je u potpunosti promijenjen sustav. Na prvi pogled zvuči tradicionalno, i ima više detalja nego ih ja planiram predstaviti, a svodi se na to da se:

  1. Postavi se scena (što se događa, koje su prepreke).
  2. Svaki igrač složi svoj dice pool od atributa i vještine.
  3. Od kockica se skupe skupovi koji zbrojeni daju 10 ili više. Svaki skup daje jedan raise.
  4. Počinje se igrati scena sa najvišim brojem raiseova.
  5. Trošiš jedan ili više raiseova na to da nešto napraviš.
  6. Vrti do kraja scene.

Igra želi da se igrači odluče za jedan pristup za cijelu scenu, ali ako žele napraviti nešto drugo mogu tako da plate jedan raise više. Na papiru zvuči OK, ali meni je u praksi bilo malo repetitivno i naporno izmišljati jedno te istu stvar.

Npr. moj lik je bio dobar u uvjeravanju drugih. Što znači da sam ga ja igrao na tu kombinaciju. Za kontekst: u partiji od nekoliko sati sam u stvari odabrao i bacio kocke tri ili četri puta. Postalo je jako dosadno gledati me kako dođem nekome, i jako odlučno i brzo ga uvjerim da naprave nešto. Drugi lik je bio sjajan u plovidbi broda i prekrasno je to korišteno u borbi sa pravim filmskim opisima kako maneviranje broda rješava horde statista, ali opet - nakon nekoliko puta sve postane jako jednolično.

Mislim da je ideja bila scenski fokus - jedan lik upravlja gomilom vara stražare da odu negdje treće; mačevalac se mačuje i skače po lusterima; u pozadini u slow motionu gledamo dim koji probija dim i metalna kugla, kubura pada i vadi se nova ... bam, bam, bam ... Čak je i izvedba OK jer se cijla manipulacija kockama već jako elegantno dogodila u prvom koraku.

Ali onda se pojavi grind jedno te istih opisa, jedno te istih radnji, od jedno te istih likova. I kao dodatni negativni aspekt, pola stola se dosađuje. Zato što fokus likova nije isti početni borj raisova je drastično različit. U našoj zadnjoj sceni je razlika bila 12 raisova za lika za kormilom, i 3 (5 kada su mi dali još kocaka preko veze) za moj lik koji nije baš od borbe. U trenutku kada je moj lik napravio prvu stvar u toj sceni su ostala tri lika pobijedila krakena, dvije ili tri skupine cthulhuoidnih čudovišta R'lyeha, i skoro doveli Cthuhua u fizičku pojavu u kojoj ga se teoretski može ozljediti.

Walk the Plank​

One shot kasnije znam da mi je nikada pročitana Théah 7th Sea još uvijek na želji za pročitati i možda zaigrat. Čak bih i htio datai još jednu šansu sustavu, jer jedno je one-shot a drugo mini kampanja od 4-6 partija. A zainteresiranima bih preporučio dva zanimljiva threada: